Farmaceutska industrija im šalje poruku. Moraš jebati u sedamdesetoj onako kako si jebao u sedamnaestoj. Međutim… Čula sam da dečki imaju prostatu. To je neka žlijezda koja im otekne pa između četrdeset i pete i sto pete otežano piške. Zato im se stalno nude prostamin, prostatin, prostasol, prostamol. Frka je velika jer pišanje ima neke veze sa tucanjem. Muškarci bi mogli bez pišanja, bez kresanja nikako.
Zanimljive su te reklame. Vidiš sijedog muškarca, pedeset i pet mu je godina tek. U jednom trenutku tužno gleda u gumeno crijevo iz kojega kapi tužno padaju na suhu travu, onda vrtlar u sebe ubaci prostamlaz. Kakva promjena, čovječe?! Iz cijevi štrcne tako visoko da susjedu opera krov od kuće. Svo to zalijevanje vrta nekako je ponižavajuće. Zašto dečki ne mogu progutati direktnu poruku? Zato jer im je netko rekao da sve na svijetu stalna mijena jest osim čvrstoće njihova kurca.
Onaj sredovječni gospodin na našoj je televiziji vlažio vrt prošle godine. Ove je bolje prošao. Na ekranu se najprije ukaže fenomenalna dvadesetogodišnja ženska guzica u crnoj, uskoj miniminiminisuknji. Noge visoke dva metra stupaju prema klupi u parku na kojoj ih čeka sjedokosi muškarac. Ne vidimo ženi glavu, što će ženi glava, u prvom je planu Njegov osmijeh. Veseljak se znakovito smije jer zna što čeka Noge kad on proguta đokoplex.
U tom džordžu… Da, definitivno, bolje zvuči džordž nego đoka. U tom džordžu postoje, nemojte me držati za riječ, anatomija mi nije jača strana, nekakve vene i arterije. Neke od tih žila koje bi trebale biti široke se sužavaju a one koje bi trebale biti uske se proširuju. Kurac te promjene tumači kao zapovijed: moraš biti puž i spavati zimski san do smrti!
Zato on, umjesto da se, kad u blizini osjeti suprugu svoga vlasnika, pretvori u bejzbol palicu, ostaje šaka jada. Njegov šef to ne tumači onim sužavanjima i proširivanjima nego uzrok vidi u mlohavoj guzici svoje žene. Kreće u lov na tvrđe ili tuđe meso. Vjeruje da je tvrdoća zarazna a tuđe meso pužomor.
Najnoviji primjer iz života. Predsjednik Obama sindrom puža liječi, navodno, krešući jedinu preživjelu Kenedicu koja je američka ambasadorica u Japanu. Bila je predražesna curica na pogrebu svoga oca. Bože, kako vrijeme leti!
Elem, kad vlasnici uspavanih slinavaca shvate da im jedino kemija može pomoći krenu gutati tvrdoplexe, udriplexe i prodriplexe dok ih smrt od žena ne rastavi.
Zašto pišem o ovoj temi? Zato jer sam žena, dakle, privilegirano biće. Nama se nakon četrdesete baš ništa ne dešava. U strop možemo jednako strastveno gledati kao i u četrnaestoj i razmišljati o košuljici.
Kupit ćemo je u Haendemu kad, ako, puž, najzad, pljucne.
Tekst je preuzet sa bloga autorke