Početkom devedesetih godina prošlog vijeka, odnosno na početku krvavih jugoslovenskih ratova, uticajna ekipa srpskih istoričara i političara tvrdila je da su gotovo svi jugoslovenski narodi zapravo Srbi, ali sa različitim vjerskim opredjeljenjem.
„Tamo na drugoj strani rijeke, ima svih mogućih čudesa, a mi ovdje i dalje živimo kao magarci“ – govorio je Markez kroz usta Hose Arkadija Buendilje negdje na početku Sto godina samoće.
Prije godinu dana, nakon smrti Mandele, Slavoj Žižek je napisao: Da je Nelson Mandela zaista pobijedio, ne bi ga smatrali unverzalnim herojem. Da parafraziramo – da je Malala zaista pobijedila, ne bi dobila Nobelovu nagradu.
Mogu vam odmah otkriti dirljivi zaključak ovog teksta: vaš će feminizam uvijek biti manjkav jer ste ljudska bića i savršenstvo je nemoguće. Griješit ćete jer imate svoje slijepe točke i mane, a vaše se mane broje jer feminizam, za razliku od stvari protiv kojih se buni, nije dio institucije i sistema, nije nešto što se obnavlja po inerciji, nego je borba ovisna o onima koji u njoj sudjeluju. Vaše se mane broje, ali nisu najvažnije, dok god se trudite i dižete svoj glas.
Da?
Većina ljudi, bar ovde, ima otpor prema narkomanima. Većina ljudi u zemlji Srbiji oseća nelagodu kad je reč o prostitutkama. Većina ovdašnjih građana oseća zazor prema Romima, i sve te stavove bazira na pojedinačnim iskustvima ili potpunom nepoznavanju materije.
To ništa sadrži plate od nekoliko hiljada maraka za poslanike i još koju hiljadu na to za ministre koji efikasno ne rade svoj posao i to ništa je za narod vaistinu NIŠTA. I zato ovo i jeste vlada narodnog pada.