Neću da kažem – čast izuzecima. Zašto čast? Zato što rade svoj posao? Zar se ne podrazumeva da ga rade valjano? Najtužnije od svega je to, što ako govorimo o kvalitetu, ako govorimo o onima koji rade svoj posao u prosveti valjano, sve se i svodi na neke – izuzetke.
Njegov klavir je uvek u stanju teškog pijanstva. Njegov svet je zelen, jer on zna da se proleće ne može zaustaviti. Kada ode, niko neće znati da ga nema.
Postratni Mostar, koji je upravo ispuzao iz krvave stvarnosti pune granatiranja i ubijanja, bio je toliko lakši i prozračniji nego sada. I ljudi su nekako bili nasmijaniji i više su ličili na ljude.
Najnovija emisija “Perspektiva” Radija Slobodna Evropa pokazala se kao pun pogodak. Srednjoškolci su u Mostaru iskreno, bez cenzure, govorili jedni o drugima.
Poštovane Sarajlije, poštujem vas, ali dajte prvo malo pometite ispred svog praga. Pustite nas da mi metemo ispred svog. Ne brinite se. Ima nas dovoljno.
Iz današnje mi perspektive drama oko tjemenice djeluje gotovo apsurdno, vremenskim odmakom, kao i većina ostalih početničkih roditeljskih muka, svedena na razinu beznačajnosti. Ono što nije ostalo u prošlosti osjećaj je majčinske neadekvatnosti. On je još uvijek prisutan, kao već stotinu puta izmutirani, neuništivi virus, ponekad danima zatomljen i jedva čujan glasić, ponekad gromoglasna, dvometarskim fluorescentnim slovima napisana objava.
„Kad bi Evropa bila kafana, Beograd bi se nalazio negde na putu do wc-a“, primetio je nedavno, i prilično precizno, jedan moj stari prijatelj kojeg u poslednje vreme, zbog objektivnih okolnosti, viđam izuzetno retko. Pa se okrenuo u mestu i otputovao nazad za London, grad u kom živi poslednjih dvadesetak godina i iz kog ne namerava da se vraća.
Papa Franjo je najavio da će u junu posjetiti Sarajevo kako bi “podržao razvoj dobra i doprinio učvršćivanju bratstva i mira, međureligijskog dijaloga i prijateljstva”.