„Kad bi Evropa bila kafana, Beograd bi se nalazio negde na putu do wc-a“, primetio je nedavno, i prilično precizno, jedan moj stari prijatelj kojeg u poslednje vreme, zbog objektivnih okolnosti, viđam izuzetno retko. Pa se okrenuo u mestu i otputovao nazad za London, grad u kom živi poslednjih dvadesetak godina i iz kog ne namerava da se vraća.
Jučer me nazvala novinarka. “Gospođo Rudan, što mislite o ‘Pedeset nijansi sive?'” Jebote! Nisam pročitala knjigu, valjda jedina u civiliziranom svijetu, nisam gledala film. Kakve to veze ima? Ne mogu ja, “poznata osoba”, ne misliti o onome o čemu svi misle. Priznala sam svoj grijeh.
Onda je Sikjuriti tri viknijo: „Alo, šta da ja radin sa ovom bocom šampanjca? Pukne li, otiće sve u pizdu materinu! Umisto krunidbe imaćemo masovnu grobnicu!“
Tvrdio je da je priroda Bog, da je svemir beskonačan i da se sastoji iz mnoštva svetova. Spaljen na lomači zbog ove tvrdnje, Đordano Bruno je otvorio vrata za novi svet
Tjednima smo pratili jeftinu meksičku sapunicu, klasični komad televizijske konfekcije o lijepoj, jednostavnoj ali plemenitoj djevojci sa sela koja odlazi potražiti sreću u bijelom svijetu, da bi se otamo - sve po kanonima žanra - trijumfalno vratila kao predsjednica države, i zločestoj sveučilišnoj profesorici, lukavoj i prepredenoj ministrici vanjskih poslova koja dvorskim spletkama spriječava svjetske vođe da uveličaju njenu predsjedničku inauguraciju.
Nema novca za knjige. Nema novca za obrazovanje. Nema novca za popravku puteva i mostova. Upravljanje carstvom i vođenje njegovih ratova je skupo i obično vodi u propast