Možemo reći da ima smisla savetovati da ljudi ne kriju svoju sreću (osim ako to u nekim situacijama zaista predstavlja nepristojnost), ali ne možemo savetovati da se negativne emocije uvek i svakoj situaciji pokazuju u svoj svojoj snazi, jer će to ozbiljno narušiti naše odnose sa drugim ljudima. Pa šta onda činiti? Na ova pitanja pokušavaju da daju odgovor istraživači koji se bave temom emocionalne regulacije.
Moderno evropsko društvo karakterišu dve pojave koje su potpuno urušile nasleđe humanizma: vrednosti su zamenjene profitom a svečanosti i kultovi performansima i spektaklima.
Sam sistem vrednovanja je potpuno vještački. Nastavnici se ne rangiraju prema svojoj sposobnosti da pomognu djeci da ostvare svoje potencijale i istraže svoje kreativna interesovanja. Te stvari ne podležu testovima.
Svako je od nas rođenjem doneo izvesnu količinu čistote, kojoj je bilo suđeno da se izopači u dodiru s ljudima, kroz ogrešenje o samoću. Jer svako od nas čini sve što može samo da ne bi ostao prepušten samome sebi.
Da bi se upravljalo milionskim masama potrebno je ljude od malih nogu lišiti znatiželje, fleksibilnosti, smelosti – pogledajte decu kakva su pre nego što krenu u školu – i istovremeno ih zatupljivati idiotskim programima ili ih zatrpavati beskonačnim količinama podataka; rezultat je isti: nesigurni, demoralizovani, izolovani pojedinci s malo vere u ličnu inicijativu i kritičko promišljanje sveta oko sebe generalno, i vladajućih struktura pojedinačno