Sudeći po trenutnoj situaciji, Srbija je zemlja 7 miliona mentalno hendikepiranih individua koje čine sistem koji funkcioniše kao umiruća lokomotiva...
Ovo je moja, potpuno osobna i potpuno subjektivna priča o licima koje smo prije tri godine gledali na stranim televizijama, prije tri mjeseca na domaćim programima, a otprije tri dana gledamo ih na vlastitim ulicama.
Oni ne znaju gdje su, nikad nisu čuli ni za Šid ni za Tovarnik, znaju samo da nigdje nisu dobrodošli i da nikome na svijetu ne trebaju – nikome osim svojoj djeci i svojoj mehanizovanoj diviziji. Za prve imaju samo ljubav, za druge samo strah, dva najljudskija od svih ljudskih osjećanja.
Odbijanje najvećih knjižarskih lanaca da distribuiraju knjigu o izjavama premijera bila bi udarna vest u zemljama sa slobodnim medijima – ali ne i u Srbiji.
Šute Europa i Amerika zato što znaju koliko su sami za to krivi. I odakle izbjeglice dolaze. I šta se tamo dešava. I zašto se ne završava. Možda padne na pamet nekome jedina varijanta koja do sada nije igrala: pomoći legalnom Assadu da otjera koljače, uljeze i nebrojene lešinare svih vrsta iz suverene države