„Zbog našeg znanja – stvari u koje smo sigurni – svet se kreće u pogrešnom smeru i sprečava nas da razumemo i učimo“, napisao je Linkoln Stefens u svom eseju 1925. godine.
“Da ti nešto kažem. Zajebi instagrame i fejzbuke đe su svi sretni. Markirani. Preplanuli. Izvježbani. Diplomirani. Zaposleni. Teambildirani. Ajfonirani. Čekirani. Jedu jela koja ne znaju izgovoriti, obuju štikle da se uslikaju u spavaćoj sobi. Idila ko u Santa Barbari, prije nego se ono Eden izgubi. Opusti se bolan. Ko te hoće, taj te hoće najgoreg. Vjeruj meni.”
Kada govorimo o liku i delu Džejmsa Džojsa, zanimljivo je pomenuti poznatu korespodenciju ovog revolucionarnog moderniste sa njegovim literarnim idolom, slavnim norveškim dramaturgom Henrikom Ibzenom.
Išao sam tamo razmišljajući o razlici između pragmatičnosti nacionalnih interesa i humanizma. Prvo zastupaju oni koji bi da zapečate granice, na strani drugog su oni koji pomažu izbjeglicama. Pragmatizam je gesta većine, humanizam je prirodni refleks manjine. Tako je oduvijek bilo.
Verujem da za samoga sebe mogu da kažem da svojim knjigama nikada nisam izdao istinski ljudske ciljeve. Da ih ne bi izdao, svaki pisac svestan svoje odgovornosti mora tragati za formama umetničkog izraza koje mu omogućavaju da nađe istinu -bile te forme autobiografske ili dokumentarističke. On mora dobro da se čuva imaginacije na koju je uticala ideološka ili revolucionarna vera.