Posljednje godine života majka je provela na Facebooku. Otkriće društvenih mreža ne samo da je bilo posljednji veliki događaj u njenom životu, nego je tada, 2009. godine, u svojoj šezdeset i osmoj, nakon dva srušena braka, desetak rasturenih veza, jednoga neurednog i plitkog majčinstva i tolikih zapuštenih poznanstava i neuspjelih prijateljstava, pronašla idealan oblik svoje društvenosti.
Danas mi mobitel služi samo za društvene mreže i fotografije, nitko me ne zove, a SMS skoro nikada ne primim. Ljudi me zovu preko messengera ili Vibera i ako nemam internet kad me zovu, nastane opći kaos. Zaboravili su da postoji broj koji se može nazvati. Ometa me internet. Nemam ga jedino kada hodam ulicama druge države, možda zato i volim putovati jer mogu pobjeći od svega.
Njegoš je urličuća silogistička onomatopeja institucije "Djece palih boraca". On je zadnji soj koji ne znači nikome ništa, osim interne zajebancije na žurkama u RS-u.
Drugi crni roditelji misle da njihova deca mogu da učine svet boljim mestom za život. Moja crna ćerka će postići mnogo više – uglavnom za bele ljude i njihovu korumpiranu oligarhiju.
Povlačenje u bezbednu čauru nacionalne države ili popuštanje antidemokratskoj i destabilizovanoj EU – ni jedno ni drugo nije dobra opcija za Britance. Oni treba da se založe za treći izbor.
Svaki zastrašujući događaj, bez obzira na to koliko nam se čini negativnim kada ga posmatramo sa strane, ima potencijal da bude ili ne bude traumatičan za osobu koja ga je doživela.
Ožiljak na članku leve noge zaradio sam s pet godina dok sam se igrao žmurke. Posekao sam se na polomljenu pivsku flašu. Videla se tetiva. Ovaj pored pupka je nastao nakon operacije. Ništa strašno. Preživeo sam. Ovaj ovde na obrazu – njega golim okom ne možeš videti – on mi je od života. Šamara ponekad. Navikao sam.