O kakvoj nezavisnosti da pričamo, kakav jubilej da slavimo i šta je ovdje zaista nezavisno? Ako se odlučimo za istinu i odvajanje bitnog od nebitnog, svakodnevnog od vjekovnog, jasnog od nejasnog pa si priznamo kako su jedine stavke, koje su se osamostalile u toj narečenoj nezavisnosti – pamet od mozga, smisao od razloga i normalan život od konstantnog privida normalnosti?
Naša najgora i najopasnija nacionalna mana je kratko pamćenje, a još gora i opasnija je što o tome pojma nemamo. Narod koji se žuri da zaboravi svoja bolesna stanja nema nikakvih izgleda da se od njih izleči
Ljubav je vidovita, zna unapred. Ako mislite da vam sa nekim ljubav nije uspela, znajte da je onda nije ni bilo. Ljubav uvek uspe. Ko je daleko od očiju, nije daleko od srca jer ljubav nije merna jedinica za razdaljinu, nego jedinica građe i funkcije svih živih bića. Ne zna za daljine, blizine, širine. Samo za dubine.
Filip David se na dodeli nagrade u Narodnoj biblioteci Srbije ogradio od prisustva predsednika Nikolića. Na to je Ivan Tasovac, ministar kulture i informisanja, regovao izjavom da “kultura ne bira strane”.
Cijeli normalan svijet je okupiran njegovim nestvarnim igrama i samo kompletna budala može da piše po internetu „e kako se nekad igrala košarka, a sad sranje“.
Kad se sledeći put suočite sa zanimljivim izazovom, setite se šta nam dizajn poručuje. Neka vam ideje budu vidljive, određene i značajne. Jednostavno je, zabavno i moćno, i smatram da je to ideja koju vredi proslaviti.
Ali, ja bih mu umjesto nacije pokazao groblje—evo ga sutra na njemu! Ali, on neće da gleda u grob, nego u naciju. Nije lud da gleda u grob! Ako gleda u grob, mora da gleda u problem egzistencije.