Deklaracija Hrvatskog narodnog sabora, usvojena prije nekoliko dana u Mostaru, nije tek inspirirana Deklaracijom o Domovinskom ratu, izglasanom prije osamnaest i pol godina u Saboru RH, već je gotovo u cijelosti plagijat slavnoga zagrebačkog akta
„Eeee, šta bi Vučić da da mu je umisto u Srbiji vladat u Hrvackoj! Reka bi: Ovo je, ljudi, raj na zemlji! Ja ka diktator od formata uopće ne mogu smislit takve strahote šta ih ovi divni narod neće šutke podnit!“
Olimpijada, koja sada završava, mrska mi je u dvostrukom smislu: prvo kao luđačko precjenjivanje sporta; ugled jednog naroda ovisi o tome skače li sunarodnjak deset centimetara više od svih drugih. (…) “
Odlomak iz knjige napisane sa željom da zabavi i nasmije đake. Pisana je i sa nadom da će pokrenuti razgovor o tome šta je dobar odgoj, kako se ljudska bića odgajaju, ko odlučuje o tome šta je pristojno, a šta nije.
Po svetu, u svim velikim varošima, izvesna predgrađa, okolna brda, ili vrtovi, daleko od grubosti i blata uličnog, postali su zaseban kraj za zaljubljene, omiljeni radi svojih vidika, sunca, fontana ili bilja.
Najbolje bi bilo da ovo piše žena, pa ću, pošto što je sad u svetu opšte prihvaćeno birati samom sebi, odnosno samoj sebi pol, do kraja ovog teksta biti žensko.
Dan sećanja na holokaust: Prvu knjigu Hanne Arendt sam pročitao kada sam imao 16 godina. Bio je to Eichmann u Jerusalimu. Knjiga mi se nije dopala – bio sam vatreni mladi socijalista-cionista…