Na dubini većoj od 4.700 metara istraživači su pronašli teško oštećene kontejnere, a kod pojedinih je potvrđeno da je sadržaj dospio u okolni sediment. Ipak, zasad nema dokaza o velikoj ekološkoj katastrofi.
Nuklearni otpad decenijama leži na dnu okeana
Na ogromnim dubinama sjeveroistočnog Atlantika nalazi se jedno od najneobičnijih nasljeđa ranog nuklearnog doba.
Između 1950. i 1990. godine evropske zemlje odlagale su radioaktivni otpad u dubokom moru, vjerujući da će velika udaljenost od kopna, ogromna dubina i prirodni radioaktivni raspad vremenom ograničiti opasnost.
Prema podacima istraživačkog projekta NODSSUM, riječ je o više od 200.000 buradi koja su završila na dnu Atlantika.
Više decenija kasnije naučnici su se vratili na lokacije kako bi utvrdili u kakvom su stanju kontejneri i šta se događa sa njihovim sadržajem.
Rezultati su istovremeno zabrinjavajući i umirujući.
Dio buradi je ozbiljno korodirao, a u pojedinim slučajevima istraživači su pronašli tragove materijala iz unutrašnjosti na okolnom morskom dnu. Međutim, zasad nisu pronađeni dokazi o velikoj radiološkoj katastrofi.
Podmornica se spustila na više od 4.700 metara
Istraživanje predvodi francuski Nacionalni centar za naučna istraživanja (CNRS) kroz projekat NODSSUM, čiji je cilj da detaljno mapira stara odlagališta i utvrdi šta se sa radioaktivnim materijalom događa nakon više decenija provedenih na dnu okeana.
Prva velika ekspedicija, sprovedena tokom ljeta 2025. godine, bila je usmjerena na mapiranje područja i lociranje hiljada buradi.
Druga faza održana je od 27. maja do 28. juna 2026. godine.
Oko 30 naučnika ukrcalo se na istraživački brod „Pourquoi Pas?“, a podmornica „Nautile“ obavila je 20 zarona na dubinama većim od 4.700 metara.
Istraživači su tako prvi put mogli iz neposredne blizine pregledati kontejnere i njihovu okolinu.
Metal je popustio nakon više decenija
Snimci sa morskog dna pokazali su kontejnere u različitim fazama propadanja.
Na pojedinim buradima vidljiva je ozbiljna korozija, dok su kod drugih istraživači uočili materijal koji je izašao iz unutrašnjosti i dospio na sediment.
Analizirani su i ostaci materijala kojima je radioaktivni otpad bio obložen ili stabilizovan.
U procesu odlaganja korišteni su beton, bitumen i različite smole, sa ciljem da se otpad izoluje i zadrži tokom određenog perioda.
Dakle, ideja nije bila da metalno bure vječno ostane nepromijenjeno, već da kombinacija ambalaže i zaštitnih materijala dovoljno dugo zadrži radioaktivne materijale.
Sada se pokazuje šta se događa nakon više od pola vijeka.
Radioaktivnost je pronađena u okolini
Jedno od ključnih pitanja ekspedicije bilo je da li se radioaktivni elementi iz starih kontejnera danas mogu registrovati izvan samog otpada.
Odgovor istraživača je potvrdan.
Mjerenja na lokaciji pokazala su prisustvo radionuklida karakterističnih za odloženi otpad, pri čemu su njihove aktivnosti bile više od vrijednosti koje bi se očekivale u prirodnom okruženju tog područja.
To potvrđuje da dio materijala više nije potpuno izolovan od okolnog morskog dna.
Ipak, naučnici upozoravaju da ovaj nalaz ne treba tumačiti kao dokaz velike radijacijske katastrofe.
Izmjerene vrijednosti zasad nisu takve da bi predstavljale neposrednu opasnost istraživačima koji su uzimali uzorke, a stvarni ekološki značaj pronađene radioaktivnosti tek treba procijeniti.
Sada slijedi najvažniji dio istraživanja
Tokom ekspedicije nisu fotografisana samo burad.
Istraživači su prikupljali uzorke morske vode, sedimenta i živih organizama koji su se nalazili u neposrednoj blizini kontejnera.
U laboratorijama će sada pokušati utvrditi koji su radionuklidi prisutni, u kojim koncentracijama i kako se ponašaju u dubokomorskom ekosistemu.
Posebno će biti važno utvrditi mogu li radioaktivni elementi prelaziti iz sedimenta i vode u žive organizme.
To je ključno za procjenu rizika.
Sama činjenica da je radioaktivni trag pronađen u okolini ne znači automatski da postoji ozbiljna šteta po ekosistem. Potrebno je utvrditi koliko su ti elementi pokretni, koliko dugo ostaju u okolišu i da li se mogu prenositi kroz hranidbeni lanac.
Burad su postala dom dubokomorskim životinjama
Ekspedicija je otkrila i neočekivanu posljedicu višedecenijskog boravka buradi na dnu Atlantika.
Na pojedinim kontejnerima i oko njih razvile su se zajednice dubokomorskih organizama.
Istraživači su zabilježili anemone, spužve, rakove i druge organizme koji koriste korodirane kontejnere kao podlogu ili sklonište.
Zbog toga će naučnici porediti organizme koji žive neposredno uz burad sa onima koji se nalaze na udaljenijim lokacijama.
Cilj je utvrditi postoji li razlika u njihovom stanju ili eventualnoj akumulaciji radionuklida.
Zašto je radioaktivni otpad uopšte završio u okeanu?
U prvim decenijama razvoja nuklearne industrije duboko more smatralo se pogodnim mjestom za odlaganje određene vrste radioaktivnog otpada.
Radilo se uglavnom o nisko i srednje radioaktivnim materijalima, uključujući kontaminirane metalne dijelove, smole, mulj nastao tokom obrade i različitu laboratorijsku opremu.
Tada se vjerovalo da će ogromna količina okeanske vode omogućiti dovoljno razrjeđivanje, dok će radioaktivni raspad dodatno smanjiti problem.
Međutim, savremena nauka danas mnogo bolje razumije dubokomorske ekosisteme.
Dubine okeana nisu beživotne pustinje, već složeni ekosistemi čiji se procesi mogu odvijati veoma sporo.
Zbog toga je međunarodna regulativa vremenom postajala sve stroža, a odlaganje radioaktivnog otpada u more na kraju je zabranjeno.
Zasad nema dokaza o velikoj opasnosti za ljude
Prizori raspadnutih buradi i pronađeni radioaktivni tragovi zvuče alarmantno, ali naučnici za sada ne govore o katastrofi koja bi ugrožavala ljude ili ribu koja se nalazi na tržištu.
Odlagališta se nalaze izuzetno daleko od obale i glavnih ribolovnih područja, na dubinama koje dosežu oko 5.000 metara.
Osim toga, veliki dio radioaktivnih izotopa koji su bili prisutni u trenutku odlaganja tokom decenija je oslabio prirodnim raspadom.
Ipak, određeni dugovječni radionuklidi mogu ostati u okolišu znatno duže.
Zbog toga će konačnu procjenu dati tek laboratorijske analize prikupljenih uzoraka.
Okean nije zaboravio ono što je čovjek sakrio
Dosadašnji rezultati ne potvrđuju scenario velike ekološke katastrofe, ali istovremeno ruše ideju da je problem nestao samo zato što je otpad odnesen daleko od kopna.
Neka burad su teško oštećena. Dio sadržaja je dospio u okolni sediment, a radioaktivni tragovi mogu se izmjeriti u neposrednom okruženju.
Sada ostaje da se utvrdi najvažnije – koliko se taj materijal kreće kroz dubokomorski ekosistem i da li ga preuzimaju živi organizmi.
Više od pola vijeka nakon što je duboki okean korišten kao mjesto za odlaganje problema koji je trebalo skloniti iz vida, naučnici sada pokušavaju utvrditi njegov stvarni dugoročni trag.