Intervju o novoj knjizi, uz današnji globalni štrajk za rešenje klimatske krize: To što je mnogima zgodnije da govore o ličnoj potrošnji nego o sistemskim promenama je proizvod neoliberalizma…
Dnevna porcija strahota iz zemalja Trećeg svijeta – ratovi, gladovanje, nasilje – koju dobijamo sa TV ekrana potrebna nam je da bismo bili potpuno srećni u našem potrošačkom raju.
Prelazio je granice. Pjevao je na sve strane, gdje god ga je bilo prije rata, i tamo gdje ga prije rata nije bilo. Ljudi su ga doživljavali kao svoju živu uspomenu. Trebao im je da se u sebi pošteno isplaču
Nećemo sad o uspješnim, obrazovanim i tip-top dotjeranim majkama četovoro djece, koje u prigodnim emisijama cvrkuću kako je „sve moguće, samo se treba dobro organizovati“.
Memorijske granice su čvršće od onih državnih; one uspešnije od bilo kakvog zida ili žilet žice ograđuju zavađene narode. Preko državnih granica možete da pređete, ali preko memorijskih ne.
Važan se povijesni dan za borbu za prava žrtava obiteljskog nasilja, ženska prava, i ljudska prava općenito desio prošli tjedan. Nevjerojatno je osnažujuće bilo biti dio tog trenutka.
Na poslu padate s nogu od umora, naporan šef vam nabija nepodnošljiv pritisak, jedva stižete obaviti zadane obveze i imate osjećaj da pucate po šavovima od umora i da vam je očajnički potreban odmor?
Mi smo kao fudbalski navijači ispred TV ekrana u svojim domovima, vičemo i skačemo iz svojih fotelja, u praznovjernom uvjerenju da će to nekako uticati na ishod utakmice.