Priča bi mogla biti univerzalna. Ali, nije. Kada se gleda iz Srbije, Đoković nije Novak, nego je samo – „Srbin“. Kao „Srbin“, on se nekome tamo osvetio, pokazao im, bio je jači od svih… a oni su mu podmetali, vređali ga i zapravo nikada ga neće voleti samo zato što je… pa šta drugo nego – „Srbin“.
Neka svatko postane zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili nečim sličnim. Bilo čime, samo da nije ozbiljno.
Što je viša frekvenca toleriranih kršenja pravila, odnosno što je veći postotak nesankcioniranih nedozvoljenih praksi, to je za očekivati veći stepen drskosti, bahatosti, i osionosti u kršenju pravila, odnosno u sprovođenju nedozvoljenih praksi.
Novak Đoković vjerojatno je i najveći tenisač u povijesti. Na vječno nepouzdanim đubrištima i smetlištima interneta nailazimo na podatak da je u dosadašnjoj karijeri zaradio oko petsto milijuna dolara.
Ova odluka jeste pogrešna ali teško da je to kraj demokratije, kako misle razni alarmisti. Mada poslednji potez najveće društvene mreže na svetu zaista potvrđuje njeno neverovatno licemerje.
Svi se prave da s Holokaustom nemaju ništa i da su domaći kolaboracionisti bili heroji nacionalne stvari, a partizani suspektni Jugoslaveni, kojih se neće sjetiti ni na Dan sjećanja na Holokaust.
To da Hrvatska predsjedava nečim što se zove Međunarodni savez za sjećanje na holokaust otprilike je kao da, logikom rotacije, sitni provincijski makro dospije na čelo odreda ćudoredne policije. Naslov vijesti trebao je glasiti: "Tokom ove godine svete mise održavat će se usred bordela!"
Kad je tog 27. januara 1945. ruska vojska ušla među barake logora smrti, Aušvic-Birkenau kod poljskog gradića Osvjencima čije je njemačko ime bilo Aušvic, nije bilo riječi da se opiše ono što su vojnici našli.