Naš odnos je postao ličan, jer ja ne podnosim njegovu politiku, njegov imperativni način života, niti on podnosi moj način života, moja uvjerenja, moje potrebe, moja rasuđivanja. Ja sam tek izdaja njegovog pojma. Preko njega on se i rješava mene. Svog neuspjeha nezavršene politike.
Nije baš da vjerujem svemu što pročitam u novinama, niti sam pretjerano senzibiliziran oko života i priključenja haških uznika, pravomoćno ili nepravomoćno osuđenih, ali me iz popodnevnoga ljetnog drijemeža prenulo ono što sam pročitao o žalbi obrane generala Mladena Markača, na prvostupanjsku presudu, kojom je, prilično obilatom kaznom, osuđen za ratne zločine počinjene u kolovozu 1995.
Zamislimo da neko upućen, stručan i odgovoran krene danas pisati knjigu o šesnaest godina (post)dejtonske Bosne i Hercegovine; kakav bi bio idealan naslov te (još uvijek) nepostojeće knjige?
Kada lijepo govori o Anti Gotovini i Mladenu Markaču, premijerka ne čini ništa drugo nego se, nesretnica, malo odmara od licemjerja i shizofrenije. Vrlo dobro znaju što govore i oni koji tvrde da su Gotovina i Markač zapravo nevini.
Medijska slika koju Bosna i Hercegovina svakodnevno otprema u svijet uglavnom je monotona, monokromno siva, ispunjena crveno-zelenom korupcijom po rubovima, bahatošću lokalnih glavonja, već standardnim negiranjem ratnih zločina i svim drugim veseljačkim pojavama koje, kako bi to Fatmir Alispahić sigurno procijenio, nisu ni upola tako opasne kao cionistička gay parada, trn u oku svih pravijeh Bošnjaka.
Kako je život prevrtljiva ku*va. Danas jesi, sutra nisi, ili da parafraziramo Gundulića: Tko bi gori, sad je doli. Sise, guzice, američki filmovi... Magu šunda i kiča život se pretvorio u sapunjaru kakve je godinama promovirao. A bio je tako cool tip.
Građani ne treba da brinu, sve je bajkovito, pa onda nema mesta panici, sve je pod kontrolom, da bi te izjave odmah zamenile one: Situacija je objektivna, svi treba da budu solidarni sa vladom zbog novonastalih teškoća i da daju svoj doprinos u prevazilaženju istih.
Kriza na sjeveru Kosova pretvorila se u međuvremenu u histeriju ravnopravno podijeljenu između Beograda i Prištine. Histerija je klinička i – dakako – licemjerna. Tako to ide kad se politika oslanja na nacionalne mitologije.Srbija se ne bi odrekla sjevernog Kosova – ako ni zbog čega drugoga, ono kosovskim Albancima u truc (srpski - inat), da ih rajca i nervira.
Ovakav je naslov 24. srpnja izašao u sarajevskom listu Dnevni avaz: “Kršćanski ekstremista ubio 92 osobe”. U naslovima objavljenim istoga dana na stranicama hrvatskih novina Anders Behring Breivik nazivan je monstrumom, radikalnim desničarem, pa čak i osobom poremećena uma, ali onoga što stoji u Avazovom naslovu nije bilo nigdje.