Kolumne
Sv. Novak od Wimbledona
Predsjednik Tadić skakao je po wimbledonskoj VIP loži za vrijeme finala Đoković - Nadal kao da je na Cecinom koncertu. Kompletan marketinški združeni sastav Demokratske stranke, a sve u sklopu predizborne kampanje, zario je rilice u Novaka Đokovića i drži se pandžicama. Rekao bi čovjek da su pravi pobjednici i prvi na listi ATP Demokratska stranka, Srbija, pravoslavna crkva i prateće falange
Ovo bi imao biti jedan mali ogled iz socijalne parazitologije, koja je – kako sama riječ kaže – znanost o nametnicima.
Počnimo od mog mačka: taj je bio predsjednik mjesne zajednice i ponosni otac bezbrojne mačadije u mirnom predgrađu. Stoga je svakoga proljeća i ljeta dolazio da se žali na krpelje. Prvo sam ih čupao tankim kliještima, a onda mi je neki pametni veterinar sugerirao Frontline. To vam je tekućina koja se mačku nakapa između lopatica i nakon toga tri mjeseca svaki nametnik, buha, krpelj i to, krepa čim ga ubode. Jednostavno.
Nema, na žalost, toga Frontlinea kojeg bi se moglo nakapati među lopatice Novaku Đokoviću, velikom tenisaču. Da ima, cijela bi Srbija ostala bez svojih elita: političke, umjetničke, intelektualne, crkvene itd. Slava je već sama po sebi teret težak koliko i ugodan, ako ne i teži. Još kad vam se natovari čopor političkih i socijalnih parazita i marketinških umjetnika - to postaje strašno. Osim toga, to je ružno i sramotno. Od Novaka Đokovića – ni krivog, ni dužnog – napravili su sveca-zaštitnika i nadomjestak svim svojim neuspjesima. U Facebook napadu na onu neku američku TV komičarku Chelsea Handler (nikad čuo), čak je i srbijanski ministar obrane Šutanovac potegao 'Noleta': pokazat će on njima tko su bili Pupin i Tesla, samo da mahne reketom. Sv. Novak od Wimbledona spasitelj je Srpstva vaskolikog, vjere pravoslavne, sačuvat će im Kosovo, dokaz je rasne superiornosti, pokazat će on MMF-u, proslavio je već Srbiju kao 'brend', je li, a to je tek početak... Onda je neki tabloid Novaku nalijepio brkove i usporedio taj Photoshop-uradak sa slikom Nikole Tesle: eto, molim, vidite li? Pljunuti Tesla.
Kada je sletio prije neki dan u Beograd, bilo je kao kada je drug Tito dočekivao Haila Selasija (cara Afrike i Azije): autocesta bila je zatvorena za sve (u oba smjera!); policajci na motorima ispred kolone, oduševljene mase kliču dok Novak maše s otvorenog turističkog autobusa. Doček ispred Skupštine, svirala se himna, falio je još samo počasni bataljun garde. Cajke su pjevale na bini, sve je bilo divno, televizije su prenosile uživo; zbog njega su nene sjekle vene.
Neka, što ja marim; neka se narod raduje. To me ne smeta. Smeta me, međutim, nametništvo, kićenje tuđim perjem, nisko iskorištavanje tuđeg uspjeha u svrhu vlastitog marketinga. Predsjednik Tadić skakao je po toj wimbledonskoj VIP loži kao da je na Cecinom koncertu. Kompletan marketinški združeni sastav Demokratske stranke, a sve u sklopu predizborne kampanje, zario je rilice u Novaka Đokovića i drži se pandžicama. Rekao bi čovjek da su pravi pobjednici i prvi na listi ATP Demokratska stranka, Srbija, pravoslavna crkva i prateće falange. To je kao da je kojim slučajem nogometna momčad (vrsta?) Sjeverne Koreje pobijedila na svjetskom prvenstvu: tko je zaslužan? Kim Jong Il, Veliki Vođa.
Novak (ni)je Srbija
Uozbiljimo se sada; više nije ni smiješno. Novak Đoković postao je veliki tenisač vlastitim talentom i mučnim radom, uz pomoć obitelji i stanovitih talent spottera s Levanta, koji su ulagali u njega kao u dobru investiciju i bili su u pravu, pa sada dijele profite. Nikakva Srbija niti politička stranka s tim uspjehom nemaju svečano ništa. Običnim ljudima, puku, milo je da je netko njihov postao najbolji tenisač na svijetu i to je normalno. Nije, međutim, normalno – niti je lijepo – uzimati sebi zasluge za taj uspjeh. Država, Crkva, nacionalna inteligencija i estrada nisu za Novaka Đokovića ni čule, a nekmoli nešto učinile dok nije postao netko i nešto u planetarnom tenisu. Onda su se avizali i skočili mu na leđa. Novak i njegova obitelj također su shvatili smisao igre i korist od nje u obiteljskom teniskom obrtu. Oni, naime, imaju stanovite investicijske ambicije u Srbiji. Tako je odjednom zamijećeno da Novak 'ističe nacionalne simbole' (grb i zastavu), pa je prema tome istinski domoljub i Srbenda. Došlo je odmah do povratne sprege: on je naš, mi smo njegovi! E, sad: zaboravlja se da korporacija Đoković svoj novac drži u Monacu, poznatom poreznom utočištu, a – kazat će vam svaki hrvatski poreznik – porez se plaća državi koju voliš, zar ne? Pravo je Novaka Đokovića da voli Monaco (i ja bih na njegovu mjestu), ali to je još jedna slutnja da je domoljublje zapravo industrija. Nagodba kao da je sljedeća: ja vam ističem 'nacionalne simbole', igram u vašim javnim cirkusima i svako malo ponavljam da sam Srbin, a vi to eksploatirajte dalje; novac je, pak, drugo.
Istini za volju, Novak Đoković barem je izbjegao stanovita poniženja. Prije svega zahvaljujući Providnosti koja Borisa Tadića nije obdarila žarkom željom za igranje tenisa, jer da se tak šika. Zamislite da je – kao siromah Goran Ivanišević – još morao igrati tenis sa šefom države! Daleko bilo! Pa da još nakon svega osjeti potrebu da priča kako Tuđman (pardon! Tadić!) sjajno igra!
Novak je Đoković sjajan tenisač, tu dvojbe nema. Pritom je još i pristojan i lijepo odgojen dječak, koji svoje protivnike uvažava i hvali. Do sada nije nijednu krivu riječ rekao i nadamo sa da ni neće. Ove nametnike trpi na sebi jer mora: posao je posao i obrt je obrt.
Mada ponekad pomislim da bi bilo dobro i korisno pronaći taj neki Frontline i za sportaše...
Ivančić:Kako država zrije
Jedan dnevni list objavio je u ponedjeljak preko čitave naslovne stranice crno-bijelu fotografiju tijela 12-godišnje Aleksandre Zec, ubijene u studenome 1991. godine na zagrebačkom Sljemenu. Kadar je drastičan: beživotno tijelo djevojčice, koja je u trenutku smrti na sebi imala pidžamu, leži odbačeno na smetlištu, među ostacima plastične ambalaže i praznim limenkama coca-cole.
„Šokantnu fotografiju iz dokumentacije sudske istrage“ list je čitateljima servirao na naslovnici takoreći zbog edukativnih razloga. „Za ovo se Merčepu mora suditi“, poručeno je masnim crvenim naslovom, tiskanim preko fotografije. „Je li hrvatsko društvo dovoljno zrelo da se suoči s licem zla?“ stoji u podnaslovu uvodnika kojim se objašnjava provokativni urednički potez.
Uvodničar ne želi pobijati opće uvjerenje kako su nedavna hapšenja Tomislava Merčepa i Đure Brodarca politički iznuđena, nije mu namjera sporiti se s ocjenama da je riječ o „prinošenju posljednjih žrtava na oltar ulaska Hrvatske u Europsku Uniju“, no veli da je to taktičko gledanje na stvari, a taktika je kod „suočavanja s licem zla“ od drugorazredne važnosti. „Taktička funkcija Merčepova i Brodarčeva hapšenja ne umanjuje stvarni, elementarni moralni imperativ da se ljudima poput Tomislava Merčepa napokon sudi zbog uistinu jezivih zločina.“
Uredništvo dnevnog lista, u tihoj suradnji s državnim tužilaštvom, zbog toga je odlučilo uz pomoć fotografije tijela ubijene djevojčice pozitivno „šokirati“ publiku: poučiti je kako je vrijeme da zaboravi na taktiku i koncentrira se na suštinu. „Hrvatsku javnost želimo upozoriti zbog čega je zapravo Tomislav Merčep u zatvoru“, objašnjava uvodničar: nije on strpan iza rešetaka zbog Europske Unije i prinuda koje stižu od birokrata iz Bruxellesa, nego zbog zlodjela koja su podrobno istražena, nepobitno utvrđena, detaljno dokumentirana i čije dokaze, evo, objavljujemo na naslovnoj stranici, dvadeset godina nakon ubojstva.
Upozorenje je dovoljno jasno da kod tankoćutnijeg čitatelja stvori nelagodu. Nije, dakle, umjesno razmišljati o taktičkim marginalijama kada je pred nama „elementarni moralni imperativ“ i mučna porcija stvarnosti od prije dva desetljeća. Faktor protoka vremena uredništvo dnevnog lista vrlo ozbiljno uzima u obzir, pa slutimo da bi „moralni imperativ“ mogao biti neka vrsta ishoda prirodnog evolucijskog ciklusa, ili se pak radi o procesu nalik kontroliranom biološkom uzgoju koji će rezultirati davanjem ploda i dosizanjem optimalne točke njegova zrenja. „Uvjereni smo“, kaže se u uvodniku, „da su hrvatska država i cijelo hrvatsko društvo napokon dovoljno zreli da se suoče i s tako strašnim dokumentima poput fotografije tijela dvanaestogodišnje Aleksandre“.
Priznajem da mi sam spomen „zrelosti“ – u kombinaciji s državom, društvom i njihovim „suočavanjima“ – izaziva blage grčeve u želucu. Bit će da je to zbog metaforike organskoga tipa, koja je u svojim lošijim klišejima uvijek sirova taman toliko da se čovjek malčice prepadne. Kako to država i društvo zriju? I koliko dugo? Jesu li država i društvo dovoljno zreli da ih možeš ubrati s grane i pojesti bez popratnih probavnih teškoća?
Ipak, prihvatimo li da te dvije veličine, usprkos svemu, budu razmatrane u kategorijama zrelosti, bojim se da ocjena uvodničara dnevnog lista – pa onda i kompletna intervencija u polje javnoga morala preko „šokantne“ naslovne stranice (koja će, uzgred budi rečeno, značajno pomoći vladajućoj političkoj eliti, proizvodeći utisak da ova, dok hapsi svoje ljubimce da bi zadovoljila Bruxelles, nije zaokupljena taktikom, već suštinom) – sadrži fatalnu grešku i ruši se na nesretno odabranom pridjevu: onom kojim se naglašava da su hrvatska država i hrvatsko društvo „dovoljno“ zreli da se suoče s ratnim zločinima. Što se, međutim, događa u opciji kada spomenuta zrelost nije dovoljna, nego prekomjerna?
Sljeme, MedvednicaNakon što je 1992. godine petorici pripadnika Merčepova eskadrona smrti, optuženih za ubojstvo obitelji Zec, omogućio da napuste njegovu sudnicu kao slobodni ljudi, nekadašnji sudac Županijskog suda u Zagrebu Mitko Naumovski kvalificirao se za daljnji stručni i društveni napredak. Danas, devetnaest godina kasnije, Mitko Naumovski je član radne skupine koja izrađuje novi kazneni zakon ove zemlje, angažiran kao „ekspert za kaznena djela protiv života i tijela“.
Mitko Naumovski – „ekspert za kaznena djela protiv života i tijela“ – predstojeće će suđenje Tomislavu Merčepu pratiti s osobitim zanimanjem. Materijalni dokazi kojima sud raspolaže, naime, isti su kao i u procesu što ga je svojedobno vodio: otisci prstiju ubojica, precizan opis vozila u kojem su žrtve odvedene iz svjedočenja susjede i preživjele sestre, pamučna vlakna s odjeće žrtava pronađena u odbačenom automobilu, ugravirana imena vlasnika na kundacima automata Heckler&Koch iz kojih je – prema nalazima forenzičara – nedvojbeno pucano u Mihajla, Mariju i Aleksandru Zec…
Sve je to sudac Mitko Naumovski proglasio nevjerodostojnim i donio oslobađajuću presudu zbog „nedostatka dokaza“. Još važnije od toga: čovjeka koji je danas optužen kao nalogodavac višestrukog ubojstva, Tomislava Merčepa, nije želio vidjeti u sudnici niti u svojstvu svjedoka.
Uz imena optuženih, jedina bitna razlika u odnosu na davni proces sadržana je u imenu državnoga tužitelja: danas to više nije Vladimir Šeks. Tada, prije devetnaest godina, državni tužitelj Vladimir Šeks naložio je svome zamjeniku da na oslobađajuću presudu Mitka Naumovskog ne uloži žalbu. Zamjenik je, zgađen, napustio državnu službu, a poslije čak javno svjedočio o potpori koju je ubojicama pružio njegov pretpostavljeni, onaj što bi ih po logici dužnosti trebao progoniti. Vladimir Šeks, za razliku od zamjenika, nastavio je gomilati funkcije i društveni ugled, pisao je ustave i krojio pravni sustav ove zemlje, utvrdio nezamjenjivu poziciju u aparatu vlasti, da bi do danas opstao kao ultimativna figura hrvatskog političkog života.
Što se pak „društva“ tiče, i tu su prilike u odnosu na nekoć ostale više-manje iste. Razlika je eventualno u tome što gospođa Jadranka Kosor više nije kandidatkinja za predsjednicu države, već je postala predsjednica Vlade. Dok je bila kandidatkinja za predsjednicu države, gospođa Jadranka Kosor radosno je prihvatila javnu podršku Tomislava Merčepa, teatralno se s njim rukovala i izljubila pred televizijskim kamerama, a krvave dlanove od tog rukovanja, poslije, ispod stola, pedantno izbrisala vlažnom maramicom. Ne zna se je li rabljeni artikl kasnije poštom poslala preživjelome članu obitelji Drobac…
„Elementarni moralni imperativ“, kakvoga u humanističkom zanosu promovira dnevni list, jest dakle da se Merčepu sudi zbog „uistinu jezivih zločina“, dok oni koji su ga kroz proteklih dvadeset godina svim pravnim i političkim sredstvima štitili danas mogu pisati hrvatske kaznene zakone, sastavljati hrvatske ustave, voditi sjednice hrvatskoga parlamenta i predsjedati hrvatskom vladom. Ne treba obraćati pažnju na taktiku zbog koje je Merčep dosad bio intaktan, nego se koncentrirati na suštinu i akutnu etičku nužnost.
No, što ako je odnos između taktike i suštine takav da je sva suština u taktici? Što bi u tom slučaju trebao biti „elementarni moralni imperativ“? Kakvom bi se šokantnom grafičkom intervencijom čitatelji o tome mogli prigodno osvijestiti? Postoji li naslovna stranica kojom bi se uspjeli objediniti jezoviti crno-bijeli prizor, crveni moralni nalog i jarkožuta društvena farsa?
Nasuprot agitacijskim naporima dnevnoga lista, suđenja Tomislavu Merčepu i Đuri Brodarcu zbog ratnih zločina u Zagrebu, Sisku i Pakračkoj Poljani možemo smatrati klasičnim političkim procesima, bez obzira što delikti koji im se stavljaju na teret nisu izmišljeni nego stvarni. Suštinska je, a ne taktička istina da ni hrvatska država ni hrvatsko društvo, bez neumoljive inozemne prisile, krvnika iz Pakračke Poljane ne bi pospremili u zatvor, niti ga danas tamo rado vide.
Osim što će zasluženo zagorčati život zdravstveno posrnulom vitezu, skori pravosudni igrokaz neće polučiti nikakav drugi efekt, naročito ne takav da bismo se usudili doživjeti ga katarzičnim ili zbog bilo kojeg razloga „društveno važnim“. A u to da bi proces Tomislavu Merčepu mogao rezultirati jasnim društvenim osudama i adekvatnim sankcijama za tipove kao što su Mitko Naumovski, Vladimir Šeks i slični – za nekadašnje administrativne eskadrone smrti i realne logističare „lica zla“, a današnje okosnice vladajućeg sustava – duboko sumnja čak i prosvjetiteljski raspoloženo uredništvo dnevnog lista, uvijek sklono da „moralne imperative“ spretno ugradi u dnevne političke potrebe, pa ta varijanta nije ni uključena u njihov program etičke edukacije.
Pogrešno je, prema tome, umanjivati zajednička postignuća i širiti uvjerenje da su hrvatska država i hrvatsko društvo „dovoljno zreli“ da se suoče „i s tako strašnim dokumentima“ poput fotografije ubijene djevojčice. Naprotiv, sve ukazuje na to da su hrvatska država i hrvatsko društvo previše zreli da bi se s posljedicama ratnih zločina doista mogli suočiti.
A ako bi me uvodničar dnevnog lista s pravom upitao: „Što to uopće znači da su država i društvo previše zreli?“ morao bih slijediti njegove ambicije i suočiti ga s istinom: Znači da su truli.
Tekst preuzet sa www.novossti.com