Zašto nam se vraćaju sve te ideje, sve te totalne ideje, te majke totalitarnih pokreta, odnosno nositeljice totalitarizama? Odgovor je paradoksalan: zbog njihove neostvarivosti. Riječima Hannah Arendt, zbog osuđenosti totalitarizama, što izviru iz totalnih ideja, na poraz. No, riječ je o porazu što ga opijeni tim idejama ne razumiju kao definitivni poraz, nego samo kao privremeni neuspjeh, kao promašaj. Zbog svoje potpune neostvarivosti, zato je najžilavija upravo predstava o nebeskom carstvu na zemlji.
Mnoge pjesme bosanskohercegovačkih pjesnika koje sam čuo ili pročitao za moga boravka tamo govore o ratu. Znam da je ta tema vrlo rijetka u savremenoj srpskoj i hrvatskoj poeziji; iz nje se ne može saznati kakav se masovni pokolj nevinih ljudi desio u bliskom susjedstvu. Ova je činjenica na mene djelovala otrežnjujuće. Pjesme koje sam čuo nisu samo dirljivi prikaz onog što je neko doživio u tom užasu; u njima je bilo izvjesne jobovske rječitosti i nesposobnosti da se shvati zašto su ljudi i Bog dopustili da se dogode zlo i nepravda tolikih razmjera.
Katastrofične ekonomske vijesti koje pristižu posljednjih nedjelja, uključujući snižavanje kreditnog rejtinga SAD-a, krizu eurozone i tržišna previranja centralna su tema svagdje u svijetu. Kriza potresa ne samo tržišta ili poslovni svijet, već mijenja i način razmišljanja kako svijet funkcioniše. I premda se čini da je to najviše problem Europe, činjenica je da bi raspad eurozone itekako odjeknuo i u Pekingu i u Bostonu, piše Time
Ja i moja mama smo bili na muliću ispod didine kuće. Mama je ležala na štramcu i sunčala se. Ja sam sidijo na šugamanu i kopao sam nos. Onda sam ja rekao: „Mama, idem ja malo u more!“ Mama je rekla: „Okej, sinak! Al molim te pazi kako voziš ti skuter! Nemoj mi glisirat po vali, pa da nekom Slovencu ili Čehu otkineš glavu!“
Već površan pogled na današnji (zapadni) svijet ne pruža dokaze da je politički liberalizam dominantna doktrina ili praksa, ponajmanje da se sloboda otela kontroli. Naprotiv. Izbijanjem takozvanog "rata protiv terorizma" otele su se kontroli policijske, obavještajne, represivne, pa i fiskalne ovlasti države. To nije "rat" za obranu slobodarskih vrijednosti Zapada, nego banalna izlika za odustanak od tih vrijednosti.
Tako je početkom devedesetih, u strahu od bosanskih pravaša integralista, Tuđman u Hercegovinu naselio HDZ. Sve je bilo u najboljem redu, pravaši su u Bosni gotovo istrijebljeni, ali se razmnožio - HDZ. Najprije se prije pet godina HDZBiH raspao na dvije stranke, pa je osnovan HDZ 1990, da bi sada, eto, bio osnovan i HDZ Ljubuški
Samohrana majka ni njega neće nositi na duši, ali zato hoće, i ne znajući to, naraštaji onih koji će u ovoj zemlji živjeti ozlojeđeni, ukočeni, bijedni, po svemu lošiji ljudi, nego što bi trebali biti. Nosit će oni na duši očišćenu Hrvatsku, skupa s njezinim očišćenim stambenim prostorima, i pitat će se zašto se nekako bolje osjećaju, zašto lakše dišu, dok hodaju okolo, po gradovima koji nisu njihovi, po zemljama u kojima žive neki drugi ljudi...
Neka sve krave crknu, koje god bile i ma gdje bile. Tako je razmišljao ministar pravosuđa kada je 9. kolovoza 2011. donio odluku da se ništavim oglasi upravni akt kojim je Porečko-pulska biskupija 1999. stekla vlasništvo nad nekretninom poznatom kao samostan Dajla. Država je tu nekretninu otela Porečko-pulskoj biskupiji samo zato da bi spriječila benediktinsku opatiju iz Praglie da postane njezinim vlasnikom.
Može li se Evropa zaista raspasti? Da, naravno da može, piše José Ignacio Torreblanca. Rijetko kada u prošlosti je evropski projekat bio tako poljuljan, a njegove slabosti tako upadljive kao što je to sada slučaj. Vrijeme je da prestanemo okretati glavu od problema.