Kada smo bili maleni i bezbrižni, igrali se pece, klikera, puhe, trule kobile i jurili po zelenim livadama za loptom, poslije svojih nestašluka s drugarima otišli bi u kutak svoje sobe uzeli omiljene dječije novine Politikin Zabavnik i odmarali se uz predivan sadržaj koji nam je taj časopis pružao. I djeci je potrebno nekada da puste mozak na pašu, iako ozbiljnijih briga nemaju (barem ne ona djeca čije su porodice iole normalne).
Na kraju, ostaje pitanje: zašto se toliko čekalo? Svi golemi historijski nesporazumi, bijes neprosvijećena puka, neugodna pitanja i ugodni neodgovori, sve se moglo izbjeći da su nam odmah, dakle na vrijeme, rekli ono što je kardinal Josip Bozanić konačno rekao nekidan, na posvećenju oltara Crkve hrvatskih mučenika na Udbini.
Godine 1995, kad je moja prva knjiga „U potpalublju" dobila Ninovu nagradu za roman godine i postala instant bestseler, i dalje sam, kao i ranije, radio kao turistički vodič u jednoj beogradskoj turističkoj agenciji.
Možda vam se čini da sam ja u ovom naslovu nešto pobrkala, spojila nespojivo, pomešala „frogz i grendmadrz“? Prvo, nisam to povezala ja nego ministar policije Ivica Dačić. Drugo, nisu to neke nebuloze. Naprotiv! To je suština srpske politike. I to već dva veka.
Pokušavam zamisliti i što je ubojici u glavi. Nema u njemu ništa posebno, smatram. Jednostavno je zabrijao na mržnju prema muslimanima, zabrijao je na mitove o križarskim ratovima, na članke Gisele Littman, bolje poznate pod pseudonimom Bat Ye'Or, koja je jedan od pionira teorije zavjere o stvaranju Eurabije, odnosno teorije da postoji tajni plan o tome kako će muslimani preuzeti kontrolu nad Europom.
Urbani su mladi Hercegovci od romantičnog, ksenofobnog deseteračkog nacionalizma svojih roditelja pobjegli na kraju u svoj vlastiti,samodovoljni i samozadovoljni ksenofobni deseterački nacionalizam,u kojemu je,otprilike kao u onom originalnom,vazda netko drugi kriv
Juče me je ćerka pitala: „Odakle nam gravitacija?“ Ona ima dve i po godine. Mogao bih mnogo toga da kažem na ovu temu – od čega ona većinu stvari prosto ne bi razumela – ali duboki i iskreni odgovor glasi: „Ne znam.“
Može se reći kako je svaki intelektualac koji “javno istupa” odgovoran da raspravu učini složenom: da podseća kako stvari, uglavnom, nisu tako jednostavne kao što se predstavljaju. Međutim, ono što sam zauvek upamtio kao pouku događaja 11. septembra 2001. i potonjih rasprava, jeste sledeće: Nikada, ni u kom slučaju, ne sme se zanemariti ono što je očigledno.