Jednog je dana Hans Morgenthau, donekle nestrpljivo, pitao Hannah Arendt kako se zapravo politički određuje. Da li je konzervativna? Da li je liberalna? Odgovorila je: ''Ne znam, zaista ne znam i nikad to nisam znala… Ljevica misli da sam konzervativna, a desnica da pripadam ljevici, da sam antikonformist (maverick) ili bog zna šta drugo. Moram reći da mi je to sasma svejedno''.
Za potrebe ovog ogleda, mene, međutim, ne zanima Kulenovićevo i Dizdarevo muslimanstvo: meni, kao i cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj književnoj historiografiji, mnogo je zanimljivije reisovo otkriće da su "morali pisati kako je to od njih tražio tadašnji politički poredak". Taj genij, drugovi i drugarice, mene zanima: zaboravljeni genij iz sive zgrade Udbe koji je Dizdaru i Kulenoviću govorio što i kako da pišu
Zabrana beogradske Parade ponosa jednostavno znači neuvijeno priznavanje poraza od ekstremne klerofašističke i neonacističke desnice u sukobu oko toga čije je (još) nasilje legitimno. Osim onog državnog, dakako. Nogometnim rječnikom rečeno: vlast 0, ulica 1!
Ugnjavih ovih dana sa Kosovom, cenjeni publikume, ali tema je akutna, da tako kažemo, što bi se dalo nekako i srediti da svesni autizam i namerna glupost naših politikanata nisu hronične. Ne zna se ko prednjači u tradicionalnom autizmu i gluposti, da li „pozicija“, kako to kažu neki ovdašnji politički filozofi, da li opozicija?
Očuha moje majke, oficira jugoslovenske kraljevske vojske, Drugi svetski rat je zatekao na službi u Nevesinju. Stanovao je u paviljonu za oficire u neposrednoj blizini kasarne sa suprugom, mojom bakom, mladom udovicom čiji je prvi muž tragično izgubio život, i njenom ćerkom, mojom majkom, koju je prihvatio kao da mu je rođena. Godinu dana pred rat rodila se i moja tetka, majčina polusestra.
Sarajevske brucoše dočekao je info-paket: fascikla sa flajerima i brošurama. Nema razumnog objašnjenja zašto je neko na to trošio vrijeme i novac. Ili se želio stvoriti privid papirno-galanterijskog blagostanja?
Umro je Sergio Bonelli. Posredstvom Zlatne serije i Lunov magnus stripa, tih kultnih izdanja novosadskog Dnevnika, ostavio je važan trag na svakodnevicu i kulturno nasljeđe nekoliko generacija na jugoslavenskom prostoru.
Budući da se neprestano ponavlja kako Rezolucija 1244 garantuje Srbiji suverenitet i teritorijalni integritet, možda ima smisla ukazati na činjenicu da ni o kakvoj garanciji ne može biti reči.
U školi se, onako usput, dok se sjedi u klupama, dok se, kao, uči školsko gradivo, uče zapravo neke druge važne stvari. Uči se kako funkcionisati izvan zabrana nuklearne porodice, izvan staklenog zvona privilegovanosti. Uči se socijalizacija. Uči se život u stvarnom svijetu