Ovih dana sam sa zanimanjem pratio reagovanja uglavnom u bosanskoj javnosti, među Bosancima i Hercegovcima i u zemlji i u svijetu, na posjetu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika Sjedinjenim Državama. Najviše reagovanja izazvalo je njegovo gostovanje na prestižnom Columbia univerzitetu Njujorku: tamo je, naime, jedan broj navodno uredno prijavljenih posjetilaca Dodikovog predavanja - pretežno bošnjačkog imena i porijekla - zaustavljeno na ulazu u zgradu s obrazloženjem da više nema mjesta u sali biblioteke pravnog fakulteta u kojoj je predavanje održano.
Tako je to u naopakom svijetu, u kojemu nije uspješan onaj što je pismen i školovan, već onaj što pametno uloži pare. Tako je to i u naopakoj zemlji Bosni, onoj iz glupog vica o jedinoj državi na svijetu u kojoj ima i muslimana i piramida i NATO-a, a nema nafte. Ili je barem tako bilo do nekidan, kad je Bosnom i Hercegovinom poput neispravne plinske boce odjeknula vijest da je federalni ministar rudarstva Erdal Trhulj potpisao s britanskom kompanijom Shell memorandum o geološkim istraživanjima u BiH
Svaka vest o protestima, demonstracijama, mitinzima i sličnim načinima iskazivanja političkih stavova na ulicama i trgovima izaziva veliko interesovanje javnosti.
U Libiji je, čitamo naslovnice, ”ubijen kralj”. ”Kralj kraljeva”. Platio je za zločin nad zločinima, za zločin da je bio kralj. No znamo li uopće što je kralj?
Pišem ovo, i plačem kao u kapeli. Onako, kao moji glumci večeras. Taj žamor publike, to je uvek neki znak. Kao kada su voleli “Kolubarsku bitku”, prekidali “Svetog Savu”, skidali Šekspira jer je Engleska u NATO. Pa kad vas neko pita koliko košta Kosovo, a vi mu recite – tačno onoliko koliko koštaju glave naše dece. Ja sam navikla da mi ljudi govore najgore uvrede, da me jure po netu, po pijaci, po smeću na kioscima. Ali čak ni ja nisam doživela ovo. Stvar je daleko od lične, ovo je stvarno metastaza jednog društva.
Sarajevo je kompleksan grad, s ravnomjerno raspoređenim fascinantnim i sramnim bljeskovima. To što je neko pokušao organizirati proteste zaslužuje poštovanje, a to što su drugi u tim protestima vidjeli priliku za ismijavanje govori da nam treba više uzajamnog uvažavanja, samopoštovanja, otvorenog dijaloga usmjerenog ka pobošljšanju stanja, a ne brutalnom vrijeđanju neistomišljenika.
Stotinu je, dvije stotine miliona razloga za pobunu u Bosni i Hercegovini. Pogotovo socijalnu. Broj nezaposlenih jednak je broju zaposlenih, penzioneri nakon decenija čestitog rada žive miljama ispod granice siromaštva, djeca u školu idu džaba: ako nekada i nađu kakav posao, radit će u robovskim uvjetima, o iznosima plata neće pričati, već samo o tome je li redovna; administrativni aparat troši k'o Paris Hilton, srednja klasa je umrla; zemlja je deindustrijalizirana, korupcija kapilarna... Dalje neka svako napiše šta mu padne na pamet.
Tužni je jecaj pokrio svu zemlju rusku. Ruski činovnici i političari su odjednom počeli strašno da žale pukovnika Gadafija, jer eto: ubiše ga bez suda i istrage. A mogli su mu suditi, ako ne pre nego što su ga uhvatili, a ono posle. Za pukovnikom podjednako pate svi zaposleni državnih i para-državnih ustanova, od gdin-a Sluckog, zamenika dumskog komiteta za međunarodne odnose, do gdin-a Ševčenka, nepomirljivog borca protiv svetske cionističke zavere i ujedno ushićenog obožavaoca Vermahta.