Moje ime je Boy. Cosmoboy. Redovno čitam Cosmo. Cosmo djeluje blagotvorno na moj zakržljali muški mozak. Čak i kad smatra da nemam mozak. Čak i kad je slijep za očigledne razlike između muškarca i njegovog spolovila. Čak i kad tvrdi: On voli čuti da je velik. Čak i kad je prosječan. Čak i ako je - strah me je i pomisliti na to - manji od prosječnog. Kompliment za penis muškarcu je isto što i ženi buket cvijeća.
Jutros sam, na primer, otkrio da su naši vrhunski politički komentatori u potpunosti saglasni da će takozvani Veliki dogovor, koji dve stranke nisu uspele da postignu ovog leta, ni u novembru, ipak biti postignut, pre ili kasnije. Ili će starci poput mene stisnuti pojaseve, ostati bez grejanja, pristati na rastuće troškove života i socijalnog osiguranja, prestati da odlaze lekaru kada ih nešto zaboli i pustiti da im svi zubi istrule i poispadaju – ili SAD neće imati dovoljno sredstava da vodi ratove i spasava velike banke.
Morate priznati Rupertu Murdoku i njegovim poslušnicima: dokopali su se dobrih starih tabloida i pretvorili ih u novine u kojima pitanje više nije koliko nisko ljudska priroda može da se sroza, već – postoji li bilo šta, koliko god to bilo pokvareno, što novinar neće učiniti kako bi došao do dobre priče.
Mene nije strah, nit me je stid uvijek i bez ustezanja, reći sve što mislim, uraditi sve što želim, napraviti što mi je ćeif. Punim imenom i prezimenom. To ne smatram hrabrim već normalnim. Vi? Hoće li usljediti novo anonimno jebanje majke il’ ćete stisnuti petlju i to uraditi imenom i prezimenom? Bilo kome ko je to zaslužio. Ukoliko sam ja zaslužio, ali zaista zaslužio, i za to imate argumente, a ne da to bude ispoljavanje isfrustrirane besmislenosti, bujrum.
Što je zaista terorizam? Terorizam je kad živiš u zemlji kojom vladaju razbojnici koji ni tebi ni tvojoj djeci ni tvojim unucima a neće dati ni tvojim praunucima šansu da žive od svoga rada. Da, terorizam ima tisuću lica. Kad netko u Evropi uzme kalašnjikov u ruke, pa baci nekoliko granata na bilo koji trg u zemlji u kojoj se trenutno nalazi, to nije terorizam. To je odgovor na terorizam.
Predlažem opću i masivnu podjelu postojećeg na dvije velike skupine ili klase: na jednoj strani su živa bića (ili supstancije), a na drugoj su dispozitivi u koje su prva neprestano uhvaćena. Riječima teologa, na jednoj strani ontologija stvorenih bića, a na drugoj oikonomia dispozitiva koji prvima nastoje upravljati i usmjeravati ih prema dobru.
Ako je evro-histerija, evroza, euforija (odnosno EUforija) u Hrvatskoj krajem prošle sedmice, iz određene perspektive, i bila karikaturalna, to je ipak predstavljalo oličenje decentnosti i serioznosti u odnosu na sarajevski medijski orgazam izazvan njujorškom premijerom filma Angeline Jolie
Danas je Ljubija slika očaja. Povratnici više nikuda ne mogu. Nikakvoga novoga posla nema, zaposlen je veoma mali procent stanovništva. U ovome kraju u kojem su reke i potoci na sve strane, nema vode, vodovod se tek počeo obnavljati. U mutnim tranzicijskim vremenima su vlasništva izmešana, tako da se većina napuštenih zgrada ne može iskorišćavati, jer neki novi vlasnik nameće visoke cene za iznajmljivanje.
Tata je sidijo u hotelji u primaćoj i čitao je novine. Mama je sidila na kauču i kačkala je miljetić. Tata je vrtijo sa glavom i rekao je: „C, c, c, čim su ovi došli na vlast, oni će izać iz zatvora! To mi je malo, ono…“ Mama je rekla: „Dobro, biće čovik glasa za njih, pa ga moraju pustit! Normalna stvar!“ Tata je spustijo novine i rekao je: „Stvarno pričaš bezveze, jebaga irud! Prvo i prvo, nije moga glasat jerbo je još u zatvoru!“ Mama je rekla: „Pa šta to ima veze? Tamo se najnormalnije glasa!“ Tata je rekao: „N bava kua? U zatvorima da se glasa?“ Mama je rekla: „Šta se ti tako čudiš, jebate led?“ Tata je rekao: „Pa glupo mi je! Ne mogu nam valjda kriminalci birat vlast!“ Mama je rekla: „A slušaj, ako su pošteni građani znali izabrat kriminalnu vlast, možda kriminalci mogu izabrat poštenu! Lupeži najbolje kuže ko ne krade!“