Danas je Ljubija slika očaja. Povratnici više nikuda ne mogu. Nikakvoga novoga posla nema, zaposlen je veoma mali procent stanovništva. U ovome kraju u kojem su reke i potoci na sve strane, nema vode, vodovod se tek počeo obnavljati. U mutnim tranzicijskim vremenima su vlasništva izmešana, tako da se većina napuštenih zgrada ne može iskorišćavati, jer neki novi vlasnik nameće visoke cene za iznajmljivanje.
Tata je sidijo u hotelji u primaćoj i čitao je novine. Mama je sidila na kauču i kačkala je miljetić. Tata je vrtijo sa glavom i rekao je: „C, c, c, čim su ovi došli na vlast, oni će izać iz zatvora! To mi je malo, ono…“ Mama je rekla: „Dobro, biće čovik glasa za njih, pa ga moraju pustit! Normalna stvar!“ Tata je spustijo novine i rekao je: „Stvarno pričaš bezveze, jebaga irud! Prvo i prvo, nije moga glasat jerbo je još u zatvoru!“ Mama je rekla: „Pa šta to ima veze? Tamo se najnormalnije glasa!“ Tata je rekao: „N bava kua? U zatvorima da se glasa?“ Mama je rekla: „Šta se ti tako čudiš, jebate led?“ Tata je rekao: „Pa glupo mi je! Ne mogu nam valjda kriminalci birat vlast!“ Mama je rekla: „A slušaj, ako su pošteni građani znali izabrat kriminalnu vlast, možda kriminalci mogu izabrat poštenu! Lupeži najbolje kuže ko ne krade!“
U duhu ideje da ne smem da prihvatim „pravila igre“ po kojima je okej to što smo desenzitizovani za već skoro svaku strahotu koju čujemo/vidimo na vestima, evo reagujem na informaciju da je mladi Teodor fon Burg, učenik Matematičke gimnazije koji je osvajao brojne medalje na svetskim takmičenjima, odlučio na nastavi obrazovanje van Srbije.
Sve ostalo bilo je isto, u finalu Palfi i Lesar, spremali su isto jelo, nekakvog smuđa s bundevom u bučinom ulju, isti su bili članovi stručnog žirija, isti studio, ista špica, sve isto, samo na Novoj TV naslovom masterchefa ovjenčan Nikola Lesar, a na Federalnoj televiziji Marko Palfi.
Za mnogo što Zoran Milanović neće imati političke snage, iznevjerene će biti mnoge nade njegovih izbornih zagovornika, ali za jednu stvar trebalo bi mu samo ljudskoga poštenja, moralne i mentalne čvrstine: da nikada ne zaustavlja tekstove koji se o njemu budu pisali, da to ne čini ni kada budu objavljivane sve same laži, potvore i uvrede, da bude taj kome će se moći požaliti oni koji, zarad njegova lika i djela, budu cenzurirani. E, to bi već bilo od njega puno, tada doista više ništa ne bi bilo isto…
U politici, brak iz interesa normalna je stvar. Zapravo, politički brak jedino tako može i funkcionirati. Kako bi obje strane osigurale svoje interese prije braka potpisuju predbračni ugovor, ili kak se to kod nas zove 'koalicijski sporazum'.
Sada, kada je najavljeno događanje „promjena“, pa sve pršti od adrenalina i životnosti, čini se korisnim dohvatiti nečega mrtvog: prodrmati, na primjer, kult Ivice Račana – prvoga pokretača „promjena“ u nezavisnoj i nacionalizmom zadojenoj Hrvatskoj – čija sakralizacija još nije dovršena, ali se sasvim približila sretnome finalu.
Petsto četrdeset drugog dana konačno bi tako parlament potvrdio novog predsjednika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine - nekoga tko nije ni Bošnjak ni Srbin ni Hrvat, niti u strogom smislu riječi uopće Bosanac, već, recimo, šta ja znam, Mozambikanac. I koji, nadalje, nije ni fašist ni komunist ni socijaldemokrat, nego, na primjer, britanski laburist, pa onda ni musliman ni katolik ni pravoslavac, već - židov. A kad se takav nađe, posve će biti svejedno je li homoseksualac, biseksualac ili transseksualac