Gledano iz Severne Koreje, smrt Dragog Vođe Kim Jong Ila je drugi najtragičniji događaj u istoriji čovečanstva. Onaj jedini još tragičniji je svojevremena smrt Velikog Vođe Kim Il Sunga (tada su, po vrlo pouzdanim zvaničnim izveštajima, čak i severnokorejske ptice masovno popadale u nesves’ od tuge!), njegovog oca i utemeljitelja bizarne komunističke Kim-dinastije. A bogme i tvorca "ideje Džuče", u poređenju s kojom čak i Gadafijeva Zelena knjiga deluje kao delo vrlo pribranog uma, dočim su ukoričene Maove misli (na primer, moja omiljena, uvodna Maova misao o ženama, koja glasi: "Na svetu ima žena") nešto kao vrhunska filozofija.
Ne ponovila se. Odvratna godina. Ne želim da vas podsećam na sve ono što nam se desilo u proteklih dvanaest meseci. Očekivao sam da će to biti najgora u novom milenijumu, a bila je mnogo, mnogo gora. Po dobru će je pamtiti tek nekoliko vrhunskih sportista i nešto manje od sedamdeset hiljada porodica koje su dobile bebu. Svi ostali, normalni građani Srbije bi da je što pre zaborave.
Ništa nije tako lepo kao put pokriven injem,kaže jedna mudra izreka. Kao i uvek, izreka je u pravu. Drugim rečima, u inju je spas. U lepoti koja nas sve čini istim. U miru koji uvek neko želi da zloupotrebi. I dok iz voza koji ide brzinom čovekovog hoda zadivljeno posmatram predele pokrivene injem, pomišljam da je to znak da će Srbija ipak pronaći pravi put.
Barba je meni rekao: „Gubo jedna cinkaroška!“ Ja sam njemu rekao: „Nisam te tija cinkat! Viš da su me stisli!“ Barba je rekao: „Aj muči, Judo!“ Ja sam rekao: „Nisam ja Juda nego Robi K. iz trećeg a!“ Mama i tata su zableušili se sa zinutim ustima. Barba je rekao: „Jesi, jesi Juda, fale ti muda! Tako bi me i Rimljanima proda!“ Ja sam rekao: „Nisu moji mama i tata Rimljani nego Hrvati!“ Barba je rekao: „Oho, misliš da im je to preporuka! Hrvati su još gori!“ Ja sam rekao: „Nemoš vriđat cili narod, Židove!“
Evo jednoga godišnjeg trenda čija je logika zdravorazumska, očekivana i dobrodošla: tematizacija socijalizma definitivno je ovladala kulturnoumjetničkom produkcijom. Osim zagrebačke izložbe “Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura, politika 1950-1974″, sinkronicitet obuhvaća još dvije, ovih dana otvorene – beogradsku “Poslednja mladost u Jugoslaviji 1977-1984″ i ljubljansku izložbu “High Times: Reflections of Psychedelia in Socialist Yugoslavia 1966-1976″.
Vilijam Fokner je, ako se dobro sećam, pripovedao, ako je to prava reč, koristeći se tehnikom koja se u teoriji igara naziva backward induction, dakle indukcijom unazad. To je kao kada biste izlagali istoriju unazad ili, drukčije rečeno, kao kada biste ono što će se tek dogoditi izlagali kao da je već istorija. Možda je, opet ako se dobro sećam, najpribližniji ovom upoređenju sa teorijom igara roman Konjički gambit, koji sada na žalost ne mogu da nađem, bar ne ovog časa.
Ne zabrinjava mene skudoumnost ovdašnjih politikanata; oni u neku ruku samo slede svetle tradicije, ali me zdravo plaši što svetska politika sve više i sve opasnije liči na srpsku. Šta, zapravo, hoću da kažem?