Strašno su se hrvatski političari, mediji, cyber-holičari, ma cijela Hrvatska, razljutili na Slovence i Sloveniju zbog odbijanja da se Mercator proda “za više nego korektnu” cijenu Todorićevom Agrokoru. Pljušte srdite optužbe za “ekonomski nacionalizam”, čak “ksenofobiju”, a dosadašnja pakosna zabadanja kako Slovenija razvija model “državnog kapitalizma” prerasla su u ruganje da se vrag u međuvremenu dodatno razđavolio. Sada naslovi hrvatskih novina vrište da se radi o “povratku u socijalizam”!
Na kraju svake godine obično se „podvlači crta“ da se vidi šta se uradilo, a šta nije, a moglo je, trebalo je i moralo je. Po naravi svog zanata, političari – naročito oni na vlasti - nekako najviše vole da sami procene sopstveni rad i učinke; zanimljivo, u tim visprenim samoanalizama nekako uvek ispadne da je zemlja kojom rukovode ostvarila zavidne uspehe, a ako građani to baš i ne osećaju, mora da sa njima nešto nije u redu. Sa građanima, naime. Takođe, ako nešto ipak i nije valjalo, za to su krive „objektivne okolnosti“, nepravedni svet, zla opozicija, nedobronamerni mediji i nepoštena inteligencija... Da nije svih tih suvišnih neprijatnosti, zemljom bi tekli med i mleko. Uostalom, biće bolje sledeće godine, to jest u sledećem mandatu. Potreba za kojim se, je li, ne dovodi u pitanje.
U posljednjim božićnim porukama velikodostojnici katoličke crkve su se, kao nikada do sada, okomili na liberalni kapitalizam. Argumentacija se po običaju svodila na floskule o pohlepi, potrošačkom društvu, nejednakosti i solidarnosti. Nemoguće je dovoljno naglasiti historijski značaj te nesuzdržane eksplikacije. Ona kazuje da je prešutno savezništvo između religije i demokracije uspostavljeno tokom Hladnog rata bilo taktičko i nevoljno i da se temeljilo na procjeni klera da su liberali manje zlo od komunista. To je manje bitno. Ono što je važnije jest da je kler odlučio da ispuni politički vakuum nastao padom Berlinskog zida i da ima ambiciju zauzeti mjesto glavnog globalnog protivnika liberalnog kapitalizma.
Da je Umjetnička galerija, recimo, bošnjačka umjetnička galerija, već bi bila Umjetnička galerija Muamera Gadafija ili kralja Fahda, baš kao što bi Historijski muzej našao sponzore da je, recimo, Povijesni muzej, i kao što Nacionalna i univerzitetska biblioteka ne bi propala da se zove Srpska univerzitetska biblioteka. Koje je to zemlje, naime, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine? Kad bi se to znalo, znalo bi se valjda i na čijem bi budžetu trebao biti
Čemu parlamenti s ovim stepenom partijske discipline? Da bi se budžetskim novcem finansirala proizvodnja klonova partijskih lidera? SDP sistematski, od dolaska na vlast u Federaciji i ulaska u pregovarački proces na državnom nivou, svakim svojim potezom pokazuje da su razlike u odnosu na političke aktere čijim su oponentima doživljavani (a što ih je i dovelo do izbornog uspjeha), na razočarenje onih koji su od njih očekivali značajne promjene nabolje, uglavnom tako sofisticirane da je teško utvrditi da li ih uopšte ima
Vjerovatno ni jedan početak političke analize nije dosadniji, izlizaniji i rogobatniji od konstatovanja stanja, prema kojem je “Bosna i Hercegovina, društvo apsurda”, odnosno da “bosanskohrcegovačkom društvu posljednje godine/dana/mjeseca, prijeti _________ (upisati ime, odnosno drušveni fenomen)”.
Bosni i Hercegovini je uspjelo nešto zaista nesvakidašnje: cijelu je jednu kalendarsku godinu bila bez vlasti ostavši koliko-toliko čitava. I ne, nije ovo "dijagnoza" koju je trebalo postaviti još početkom oktobra. Ne govorim, naime, o 365 dana bez vlasti, nego o cjelovitom intervalu od prvog januara jedne do prvog januara druge godine