Optimizam, nadu i apolitičnost u zemljama kao što je BiH trebalo bi zakonski sankcionisati ili psihijatrijski liječiti. U njima se, uz sveprisutnu sklonost amneziji i parališući strah, krije izvor moći i opstanka političkih oligarhija koje nas kontinuirano uništavaju. Dokad će više mantra „samo da rata ne bude“ služiti kao izgovor za sluganski mentalitet mase i njeno odbijanje da se za svoja prava bori sama, ne čekajući da im ih neko servira na tacni?
Jedva čekam Sudnji Dan. Sići će Jaganjac Božji sa sedam rogova i sedam očiju, otvoriti knjigu zapečaćenu sa sedam pečata, sedam će anđela zatrubiti u sedam trublji i nestat će Babilon u veličanstvenom ognju, rastvorit će se grobovi i neka će nas nepojamna sila sve dignuti u nebo.
Ja sam došao doma popišan iz škole. Tata je u kužini rješavao križaljku. Mama je slagala suđe i posuđe u kredenciju. Tata je meni rekao: „Oho, izgledamo lipo pipišani! Šta ima novo u školi?“ Ja sam snuždijo facu i rekao sam: „Dobija san asa iz zadaće iz hrvackog!“ Mama je cijuknila: „Opet?“ Tata je cijuknijo: „Opet?“ Ja sam slegnijo ramenima i šutijo sam. Tata je podviknijo: „Pa dobro, jebemu mliko materino, jel moš ti koji put nešto naučit?!“ Ja sam rekao: „Kako ću učit za zadaću iz hrvackog? Tu ti samo učiteljica zada naslov i onda pišeš šta ti pada na pamet!“ Tata je rekao: „Pa jel se moš malo izvježbat da ti koji put padne na pamet nešto drugo osim ništa?!“
Koračam budimpeštanskim ulicama. Suhe su i ispod mojih cipela nema škripanja snijega koje bi dočaravalo zimski ugođaj. Globalno zatopljavanje donosi sad već sasvim vidljive efekte, globalno zamrzavanje ljudskog srca također. Vörösmarty, Citadela i Lančani most nemaju onaj balaševićevski štimung, već uobičajeni tranzicijsko sivi, što, ipak ne uspijeva u potpunosti uništiti ljepotu ovog grada. Glavnog grada Orbánistana, jedne sasvim prosječne države u EU.
Kapitalistička privreda funkcionira drukčije. U njoj najprije treba zadovoljiti tuđe potrebe, a tek zatim vlastite, odnosno najprije treba proizvesti i prodati proizvod i zadovoljiti tuđe potrebe, da bi se tek nakon toga moglo zadovoljiti vlastite. Cilj kapitalističke privrede nije neposredno zadovoljavanje životnih potreba proizvođača, nego proizvodnja dobiti. Tek kad se zadovolji tuđa potreba, ostvaruje se dobit kao izvorište zadovoljavanja životnih potreba proizvođača.
Jučer je bilo teško gledati informativne emisije u BiH. Malo teže nego inače. Opet su našu stvarnost krasile lubanje kojima se političari igraju jednako kao oni što su ih šutali friško odrubljene.
Dejtonski sporazum je takav kakav jest već, evo, više od šesnaest godina, ali se na različitim stranama, kako vrijeme prolazi, različito interpretira. Oni koji su Dayton s početka smatrali kakvom-takvom pobjedom, počeli su ga smatrati porazom; oni koji su ga smatrali porazom, počeli su ga doživljavati kao pobjedu. Klatno je iz jednog ekstrema otišlo u drugi, a da se nije ni za kratko vrijeme zaustavilo u sredini. Obje vrste pogrešne percepcije proizvod su zapravo selektivnog čitanja Daytona gdje svako one dijelove sporazuma koji mu se dopadaju boldira, a one druge ignoriše.
Čuda ipak postoje. Dok cijeli svijet hropće u krizi, a ruše se ili tresu do jučer stameni režimi od Kaira do Moskve, iz dviju država u invalidskim kolicima stižu vijesti da je njima baš dobro. Belgija je 535 dana bila bez vlade, u čemu su mnogi vidjeli uvod u raspad i nestajanje, ali neki komentari vele da joj je bezvlašće zapravo i dobro došlo. Ako ništa drugo, kroz tih nepunih godinu i pol nitko nije mogao dalje zaduživati zemlju. I Bosna i Hercegovina je bila bez vlade 450 dana, što također nije završilo kobno, naprotiv kroz tih 15-ak mjeseci nije se dogodilo ništa toliko loše da bi se moglo smatrati gorim nego dok je tronacionalno Vijeće ministara postojalo.
Riječ je o klasičnome nacionalističkom manevru: naše „mi“ je obavezan preduvjet za tvoje „ja“. Ono „ja“ koje se opire asimiliranju u naše „mi“ bit će otpisano, i to tako što će se prokazati kao lažno „ja“ – „ja“ koje se kiti nepostojećom autonomnošću – pošto „ja“ izvan „mi“ ne može opstajati: ili pripadaš našemu „mi“ ili si dio onoga „mi“ kojeg tvore naši neprijatelji.