Često se u odnosu spram Bliskog istoka i islama, u Americi i općenito na Zapadu, naročito na desnom političkom polu, potencira osjećanje civilizacijske superiornosti. Kao paradigmatska ilustracija primitivizma, međutim, na tom istom Zapadu zna se koristiti primjer mokrenja na tuđu svetinju. Kako se u to uklapa već zloglasni čin američkih marinaca i način na koji ga opravdava analitičarka CNN-a?
Elem, cenjeni publikume, po završetku Dodikovog trandebala, u nekoj nus prostoriji sportske hale Borik pronađena je povelika količina oružja, eksploziva i municije. Moram se pohvaliti da sam odmah rešio slučaj. Prostom dedukcijom. Sasvim u stilu Šerloka Holmsa.
Kul-tur-a je meta okačena na zidove i stalke sa kojih je skidaju svim oružjima i kalibrima. Gotovo šuteći trpi sopstveni odstrel. Pomalo je tužno. Param-pa-pa
Mislim da je i na širem planu postjugoslovenski rat odličan primer, jer je otkrio najgoru vrstu rasizma kod nekih navodno levičarskih radikala. Vrlo brutalnu vrstu rasizma, pomešanog sa strahovitim nepoznavanjem činjenica. Prvo, da budem sasvim jasan, ne krivim samo Srbe. Ja ću prvi priznati da je i u Hrvatskoj, pa čak i u Sloveniji, postojao jak rasizam. Na primer, najmračnija politička sila na teritoriji bivše Jugoslavije trenutno je, koliko ja vidim, hrvatska katolička crkva. Znate li da je ona apsolutno otvoreno proustaški orijentisana. Ne želi da napravi čak ni isprazan, simboličan odmak od te ideologije.
Dok se u svijetu medija 21. stoljeća odvijaju tektonske tehnološke i tržišne promjene, mi se u svojoj izolaciji unutar BiH vraćamo "partijskom novinarstvu". To je oblik novinarstva za koji sam pogrešno vjerovao da neće preživjeti pad Berlinskog zida. To je oblik novinarstva koji novinara pretvara u neku vrstu aktiviste u interesu jednog, određenog centra političke i društvene moći, vlasti ili ideologije
Iz činjenice da hrvatska država financira Katoličku crkvu predsjednik hrvatske države mogao je barem izvući ovlasti da kaže kako mu se takvi obredi ljudski gade. No, tko bi od hrvatskoga predsjednika mogao očekivati takvo što? On je u stanju biti hladni legalist kada se od njega očekuje moralno očitovanje, kao što bi oko legalizma Prekršajnog suda u Kninu vjerojatno mogao štogod moralizirati. Kao idealni reprezentant hrvatske političke klase, on drži da će fašizam najefikasnije biti iskorijenjen ukoliko mu se daje što manje značaja. Antifašizam, to je nepokolebljiva vjera u sposobnost previđanja.
Na hrvatskoj medijskoj sceni danas nije bolje. Laž je umotana u raskošni, šareni papir, na teveu je izgovaraju komadi u tankim majicama, u tiskanim medijima pišu polugole, retardirane cure a sa ekrana nam se cere retardirani, nabildani dečki. Medijima ne vladaju vrdoljaci u ime stranke ili vođa, u kandžama ih drže korporacije. Novinar se trese pred urednikom, urednik pred konzumima… Gore sranje samo bolje pakovanje.
Laušević nije išao tako daleko. On je posrnuo u običnoj kafanskoj tuči, nezaobilaznom folklornom toposu naših krajeva, gde se mužjačenje iskazuje s manje ili više viteštva, naravno samo ukoliko učesnici ne poseduju oružje. Zalud čojstvo i junaštvo, zalud naravoučenije o topuzu i tragovima nečoveštva kad iz pištolja može da puca i golobrado dete!
Punih četiri stotine i četrdeset devet dana nakon toga pregovarao je s ostalom petoricom i slagao sve moguće matematičke kombinacije, prekidajući razgovore tek da pojede sendvič, da bi mu četiri stotine i pedesetog dana pala na um genijalna ideja, tako jednostavna da se sama od sebe sve te mjesece nametala, pa je upravo nepojamno čudo bilo kako se nije prije sjetio: da Srbi dobiju finansije, a da mandatar Vijeća ministara, po logici etničkog rotiranja, bude predstavnik Hrvata iz jednog od HDZ-ova. SDP bi pak mogao dobiti, recimo, Ministarstvo vanjskih poslova. I eto Vlade!