Neke se stvari jednostavno ne prodaju, bez obzira što u svijetu povampirene masovne zabave svi mogući zločini odlično prolaze na globalnim kino-blagajnama. Nasilje i zločin privlače kao igra i zabava, ali ne kao neporeciva istina i izazov, kako se ne bi moralo razmišljati o podmetnutim uzrocima i nedopustivim posljedicama, pa čak i možebitnim grijesima nemarnih gospodara svijeta
Nisu, naravno, ovdje važni ni Angelina ni njen film: ista je to, najzad Angelina Jolie i isti je to film zbog kojega su prije samo nekoliko mjeseci, čuvši da se u njemu silovana Bošnjakinja zaljubljuje u Srbina, ratni veterani, seoski hodže i ministri kulture Angelinu proglašavali četničkom kurvom. Da bi joj sad, čuvši da zaljubljenu Bošnjakinju u filmu siluju Srbi, uručivali Zlatni ljiljan. Ko bi Jolie, sad je gori.
Autentične kritičare cenim. Takve kritike ne prihvatam. Žao mi je onih koji nisu u stanju da shvate da pisana reč ne mora obavezno da bude u nečijem vlasništvu.
Čitajući novinske komentare o slučaju Srbljanović čovek bi rekao da živimo u zemlji trezvenih i bogobojažljivih i ljudi, ali svi mi znamo da to tome nije tako, da je – štaviše – daleko od toga i da je bajagi pravedni gnev komentatora najobičnije kulovsko licemerje i seljačko prenemaganje.
Boris Tadić, predsjednik Republike Srbije, nije ni simbolički ni u bilo kojem drugom smislu mogao bolje i adekvatnije obilježiti posljednji Dan državnosti unutar svog aktuelnog predsjedničkog mandata, nego učinivši upravo ono što je i učinio: odlikujući Srđana Aleksića (posthumno) te Akcioni tim za lociranje i hapšenje haških bjegunaca (Novak Đoković i svi ostali odlikovani u ovom su slučaju, ipak, u drugom planu).
Prije nekoliko godina susrela sam se sa Miloradom Dodikom. Desilo se to u britanskoj vojnoj bazi kraj Banjaluke. Dodik me je očinski zagrlio i tražio da se slika sa mnom. Sklonila sam njegovu ruku - prije fotografisanja nas dvoje smo imali nešto da raspravimo. Bila je 2006. godina i u Banjaluci se nije smio prikazati moj film Grbavica.