Cijelu noć i cijelo jutro na internetu se priča samo o tome, svoj stav o tom prvorazrednom historijskom događaju u međuvremenu je javno obznanio svaki drugorazredni političar i svaki terećerazredni politički analitičar, rezultate referenduma uz jutrošnju je kavu komentiralo svih četiri i pol milijuna Hrvata, baš svatko osim njega, našega dičnog i prepametnog kolumniste, koji je jedini od njih četiri i pol milijuna plaćen da o tome ima svoj stav. Jer jebe se čitatelje što on živi u paralelnom svemiru, jedan dan iza njih, što je čitateljima u trenutku kad čitaju tekst ponedjeljak, i već odavno znaju rezultate referenduma, a novinaru u trenutku kad ga piše nedjelja, i o rezultatima nema pojma.
Nametnulo se pitanje zašto se politička elita, nakon dvadesetogodišnje opsesije suverenošću i uspostavom čvrstih granica prema susjedima, odlučila za političku zajednicu koja umanjuje i suverenost i značenje državnih granica? Odgovor na to pitanje mnogima je neodoljivo jednostavan: zato što mi pripadamo Europi, za razliku od njih
Gotovina je svojim javnim pozivom da se izađe na referendum zapravo želio očuvati stabilnost tečaja. I pokazati da on kao moneta ima jednaku vrijednost, kako u onoj bilbordskoj krilatici »Ne plaćajte Gotovinom ulaznicu za EU!«
Na desničarske prigovore da je ulazak u EU odustajanje od nezavisnosti te da je Hrvatska jedva dočekala da se "dugo sanjane neovisnosti" odrekne, predstavnici vlasti i mainstream komentatori odgovaraju ili nemušto ili nervozno. U tim odgovorima ključni je sastojak odricanje svake sličnosti između EU i SFRJ
Na desničarske prigovore da je ulazak u EU odustajanje od nezavisnosti te da je Hrvatska jedva dočekala da se "dugo sanjane neovisnosti" odrekne, predstavnici vlasti i mainstream komentatori odgovaraju ili nemušto ili nervozno. U tim odgovorima ključni je sastojak odricanje svake sličnosti između EU i SFRJ
Početkom ove ružne, mlake i vlažne, uglavnom bezsnježne zime, bio sam u Cazinu, u gostima. Nekad mi je, prije rata, taj gradić u gornjem, lijevom rogu zemljopisne karte, bio vrlo daleko. Pola dana do Cazina bi se putovalo, a kad bi se stiglo, moglo se jedino misliti o tome kako će se, uz kakve nevolje, zastoje, stijene na cesti, snježne padavine i odrone, vraćati kući. A danas, Cazin mi je nekako blizu.
Onaj fra Ive je u nedilju držao misu u Gospe od Cukra. Fra Ive je ukipao se ispod Isusa sa krunom i govorijo je: „… kruh naš evropski daj nam danas i otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim i ne uvedi nas u napast nego od zla nas izbavi, amen!“ Rulja su zažamorili: „Amen!“ Fra Ive je zlamenovao se i rekao je: „Pomolimoseeeeeeee…“
U poređenju, jer u stvarnosti su opkladu dobili ljudi koji su postali poređenja. Oni koji su ne samo bili nosioci ideje, nego i, premda možda samo u slici mučenika, borci za Ideju. A Ideja u ruci nije ništa drugo do pendrek. Od pendreka onih koji (klerikalno) preobraćaju ljude do onih koji (nacionalno ili socijalno revolucionarno) mijenjaju svijet. Kafka se našao negdje posred njih.