Dogovor vlasti u Beogradu i Prištini „o regionalnom predstavljanju Kosova“ istovremeno je i manje i više od onoga kako ga obično predstavljaju. Manje, zato što svakako ne rešava pravi, fundamentalni problem na ovoj relaciji, a taj je samo jedan: je li Kosovo nezavisna država ili nije?
Dakle, našu stvarnost smo apsolvirali, sad možemo preći na uređenje celog sveta, pošto i tu znamo sve: od opšte zavere do svake zemlje pojedinačno, svakog lidera ponaosob, pa je samo ostalo da mi njima kažemo šta da rade.
Izlazak petkom uveče je vrsta rituala od kojeg uvijek očekujete previše. Večeri kada se vraćate srećniji nego što ste izašli, pamte se i prizivate ih često kao mantru, do nekog novog sličnog i uspješnog petka
Generalno, Džolijeva je predstavila jednu fiktivnu situaciju, koja je mogla, a nije morala biti takva. Opet, mogla je biti, što nedavna istorija potvrđuje, stotinu puta krvavija, vulgarnija i užasnija.
Prigodan novinski tekst ovih dana podsjetio me na godišnjicu završetka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (19. februara 1984.). Za tu godišnjicu vežu me dvije intimne profesionalne uspomene. Prva je neka vrsta priče o nepredvidivosti ljudskih puteva: kao mlad novinar bio sam sportski reporter i urednik i, u toj ulozi, izvještavao s velikih svjetskih sportskih događaja uključujući i Olimpijske igre u Minhenu 1972, Lejk Plesidu i Moskvi 1980. i Los Anđelesu 1984. a eto nisam bio na Olimpijskim igrama u Sarajevu.
Neke se stvari jednostavno ne prodaju, bez obzira što u svijetu povampirene masovne zabave svi mogući zločini odlično prolaze na globalnim kino-blagajnama. Nasilje i zločin privlače kao igra i zabava, ali ne kao neporeciva istina i izazov, kako se ne bi moralo razmišljati o podmetnutim uzrocima i nedopustivim posljedicama, pa čak i možebitnim grijesima nemarnih gospodara svijeta