Nakon katastrofalnog izbornog poraza i potpunog neuspeha prilikom pokušaja formiranja nove vlade, Demokratska stranka kakvom smo je poznavali tokom poslednjih desetak godina, danas očito broji poslednje dane. Da su krize, frakcionaštvo, nemilosrdna borba za prevlast, a moguće je i novi veliki rascep, ili čak više njih, na pomolu, u to već neko vreme niko u Srbiji ne sumnja. Iako je reč o stranci čuvenoj po partijskoj disciplini kojom je do nedavno prilično efikasno sprečavano iznošenje prljavog veša u javnost, pritisak je u poslednje vreme očigledno prevelik.
Hercegovac je nesmotreno umro u Hrvatskoj i učinio veliku nevolju obitelji, navalio im na grbaču jeziv birokratski pakao da ga, kako je red, vrate u rodni kraj i u mjesnom groblju pokopaju kraj njegovih predaka. Da izbjegnu neugodnost objašnjavanja što se i kako dogodilo i gube živce s papirima i pečatima, u beskraj obilaze urede i konzulate, bolnice i pogrebna društva, najbliži su pokojnika naprosto ukrcali na stražnji sic, nataknuli mu šiltericu i tamne naočale, namjestili ga kao da drijema i dovezli do granice, gdje im je granični policajac, jedva podižući glavu s križaljke, benevolentno mahnuo da prođu.
Mi mislimo da politička kriza, koju je nedavno dramatično objavila nemačka kancelarka Angela Merkel, predstavlja poslednju posledicu oporne i konfuzne evrocentrične vizije unitarne politike Evropljana ujedinjenih u zvezdanoj galaksiji. Ali, mi to takođe vidimo kao rezultat neobavljene dekolonizacije Evropljana od sebe samih, od ideje da su bili i da su još uvek kolonizatori i gospodari.
Ta "nezavisna cenzura" agencijske vijesti, u kojoj se čitalac pošteđuje podsjećanja čak i na međunarodnopravnu kvalifikaciju "stradanja Bošnjaka Srebrenice", nije samo uznemirujuća slika stanja u kojem poratno novinarstvo slijedi tradicije predratnog novinarstvga nego je - znatno više od toga - uznemirujuće podsjećanje na to u kakvom medijskom okruženju i u kakvom potencijalno dubokom nesporazumu s cijelim svijetom odrastaju djeca u našim podnebljima.
Naišli tada ti dobri ljudi u sivim odijelima i cinober kravatama, pa obećali lijepoj Bosni i Hercegovini pomoći. Oni, eto, baš sutradan ujutro, lijepe li slučajnosti, putuju u daleku, obećanu Europsku uniju, pa može Bosna - ako hoće - s njima, da tamo nađe posao, ljubav i sreću. Dat će joj da jede, imaju za nju i jedan tijesan krevet, a ona neka samo nikako ne izlazi na ulicu, da je tko ne vidi, jer najebat će i oni i ona. Nećkala se malo Bosna i Hercegovina, pa pristala.Traje to tako bogami već dobrih sedamnaest godina, i svaki je dan na dugačkom putu u obećanu zemlju Europu isti: doručak-ručak-večera-seks, doručak-ručak-večera-seks....
Ukoliko zaista žele da Bosna i Hercegovina, polusuverena i financijski zavisna, teritorijalno cjelovita samo na geografskim kartama, jedinstvena u siromaštvu svojih konstitutivnih naroda i građana, ipak opstane, Bošnjaci moraju uložiti daleko veći trud nego ostala dva naroda zajedno. Ne, naravno, samo zbog toga što su u multietničkim društvima najodgovorniji najbrojniji, već i radi činjenice da je većini Srba i Hrvata sasvim svejedno – i to u najboljem slučaju – da li prostor na kojem žive pripada BiH ili susjednim državama.