Zažmirit ćemo pred onim što vidimo u ogledalu. Bitno je kakvim će nas očima vidjeti Angelina i opljačkana turistkinja u Sarajevu. To što oni prave sliku o nama da je normalno da nas pljačkaju, da nam ne stvaraju barem sitnu nadu za posao i N od normalnog života, to nije loše. Važno je da smo normalni pred svijetom.
Dočim je riječ o utamničenom heroju, naš će čvrsti, kameni mužjak bez ustezanja pred svima pustiti suzu, u bezgraničnoj ljubavi za Hrvatsku i hrvatskog viteza izvrnut će dušu poput čarape i svakakvoj ludosti dopustiti da mu padne na pamet, klečeći u gostionici pjevat će bolećive domoljubne serenade, objavit će svoju ljubav preko razglasa na Bikijadi, dat će štampati tijesne majice i divovske plakate s likom voljenog heroja a ne zločinca.
Nijedan grad ne pokazuje takvu mešavinu lepote i ružnoće toliko drsko kao Njujork. Jedno je videti grad sa katedralama i drugim crkvenim tornjevima iz dolazećeg voza, kao u Evropi. Druga je stvar videti Menhetn sa zgradama svih veličina, nabacanim na gomilu manje-više nasumično, i ulice prepune svakakvih ljudi, i sve to istovremeno. Ni dan danas ne verujem svojim očima kad to vidim. I tog dana, zatekao sam sebe kako hvatam dah.
Ukoliko zaista žele da Bosna i Hercegovina, polusuverena i financijski zavisna, teritorijalno cjelovita samo na geografskim kartama, jedinstvena u siromaštvu svojih konstitutivnih naroda i građana, ipak opstane, Bošnjaci moraju uložiti daleko veći trud nego ostala dva naroda zajedno. Ne, naravno, samo zbog toga što su u multietničkim društvima najodgovorniji najbrojniji, već i radi činjenice da je većini Srba i Hrvata sasvim svejedno – i to u najboljem slučaju – da li prostor na kojem žive pripada BiH ili susjednim državama.
Što se tiče uspjeha protesta ''Park je naš'', bilo kako bilo, činjenica je da stvari neće biti iste kao prije. Svaka sadašnja ili naredna vlast će morati dobro da razmisli prije nego opet napravi neku sličnu glupost....
Vijest da Gabriel Garcia Marquez boluje od alzhajmerove bolesti sunula je internetom i širila se novinama i televizijskim postajama, po zakutcima javnosti, pa i tamo gdje se nikada i nikakve informacije o književnosti i kulturi ne objavljuju.
Jedino po čemu je Hrvatska u svijetu poznata su “Kockasti”. Zašto nogometaši koji na dresu nose crvene i bijele kvadratiće sebe nazivaju kockastima nitko ne pita jer se od nogometaša ne očekuje da znaju razliku između kocke i kvadrata.
Njihovi vršnjaci, budući pekari, kuhari, mehaničari već su u prvim razredima osmogodišnje škole skužili što je geometrijsko tijelo a što lik. Sirotim dečkićima koji su tankim nožicama tjerali loptu prema golu to je bilo prenaporno. Preciznije, nemoguće. Lik? Tijelo?
Turista i turistica su gledali u dida sa raširenim očima. Onda je turista pitao: „A kolika je cjena apartmana?“ Dida je rekao: „Šezdes eura za domaći svit, a seamdes za inozemne goste!“ Turistica je uletila: „A imate li u apartmanu klimu?“ Dida je rekao: „Imamo! Klima nam je blaga mediteranska! Uglavnom sunčano, a naveče zapuše blagi meštralić!“ Onda je turista rekao: „Dobro, šezdes eura je dosta okej!“ Dida je rekao: „Bome da je okej! Al za vas je seamdes, podrazumjeva se! Šezdes je za domaći svit!“ Turista je rekao: „Ali mi smo iz Hrvacke!“ Dida je rekao: „E znan, to ste već rekli! Uelkam tu Šolta!“