Nema u Hrvatskoj vrjednije knjige od stare partijske knjižice, falsifikatori hrvatskih pasoša za zemunske i surčinske mafijaše prebacili su posao na iskaznice Saveza komunista, a antikvari trljaju ruke: jedna knjižica s potpisom Stipe Šuvara, kupljena na Hreljiću za pet kuna, na crnom tržištu danas vrijedi i po deset somova, a za staru, dobro očuvanu iskaznicu iz 1982., s vlastoručnim potpisom druga Vladimira Bakarića, može se dobiti i dvadeset pet hiljada eura.
Budućnost ovoga grada, kako nam se učinila u ove vrele ljetne dane, takva je da bismo, možda, uskoro mogli imati impresivne vodoskoke, ali će ulicama pokraj vodoskoka teći govna. Nemojte misliti da je to samo literarna figura ili proizvod mašte uznemirene visokim temperaturama, jer takva društva i takvi gradovi u stvarnosti postoje: u Indiji, recimo, ali i bliže, po istočnoj Europi, gdje god se iz socijalizma nije prešlo u sustav koji će biti temeljen na barem takvoj i tolikoj društvenoj solidarnosti kojom bi se solidarno gradila i popravljala kanalizacija.
Recepti za univerzalno kupanje u ružičastom prodaju se u svakoj lošijoj knjižari. Sami kujemo svoj pink.Opako frustrira ta pričica o kovaču i sreći. Da sam ambiciozniji, brži, mlađi, ljepši, da uvijek, baš uvijek thinkam pink, strpao bih sreću u džep poderanih hlača. Presretna sam što znam da je jedina prava sreća spoznaja da je samo nesreća ono u čemu živiš, ono što te stalno prati, ono što te čeka na kraju.
Ukoliko se politički identitet, naglašavao je Đinđić, definira polazeći od kulture, i ukoliko politika postane djelatnost za ostvarenje nekog kulturnog programa, treba očekivati porast nerješivih konflikata. ”Jer u sferi vrednosti – a to je kultura – nema pomirenja. Oni koji govore drugim jezikom i koji imaju drugu kulturu postaju prepreka vlastitom nacionalnom identitetu.
Privatni su samo oni dobri i veliki pisci čije se knjige čitaju više puta, da bi se preko njih provjeravalo vlastito sazrijevanje, starenje ili djetinjenje, to su oni pisci koje knjige već toliko dobro znamo da ih i ne dočitavamo, počinjemo od sredine ili od kraja, vadimo ih iz police samo da bismo nasumce pročitali dvije-tri rečenice… Privatni su oni pisci koje čitamo kada ne znamo što bismo čitali, čije knjige uzimamo kad idemo na put, pa nas je strah riskirati. Mirko Kovač jedan je od jedva nekoliko mojih privatnih pisaca, recimo uz Andrića i Krležu, prema kojima nisam promijenio odnos otkako ih čitam. Drugi pisci se mijenjaju, rastu ili se smanjuju, a privatni pisci tu su kao konstante
Domoljublje je neudoban i tjeskoban prostor u kojem se ne propušta nijedna prigoda da se građaninu oduzme kakvo pravo ili suzi mogućnost izbora; štoviše, neprestano mu se prijeti obvezama koje u izvjesnim okolnostima mogu postati i opasne po život. Ono svoje podanike osuđuje na trajnu uskratu, neprestano povišeno raspoloženje i moralnu paniku.
Na Titovoj ulici je osvanulo obnovljeno pročelje nekadašnjeg kina Imperijal (Romanija). Ulaz je imobiliziran i pretvoren u kafansku nišu. Pred Sarajlije se dokotrljao još jedan kamen iz odrona zvanog festivalska kultura.
Danas, 2012. godine, praktički ni u jednoj knjižari u Hrvatskoj ne možemo kupiti knjige koje su objavljene u Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Blokada je potpuna. Liberalni kulturni poslenici, puni sladunjavih fraza o multikulturalnosti i sličnim tricama, čak posvećeni kulturnoj razmjeni festivalskog tipa, u tome uopće ne vide naročiti problem. Ako nam je, međutim, organiziranim putem uskraćen dodir s “tuđim” knjigama – premda su one na jeziku koji nam je svima savršeno razumljiv (odnosno baš zato!) – što je to nego nastavak knjigocida sredstvima kapitalističkog tržišta?
Šta mogu kad nemam drugi hobi nego da fantaziram. Neko ima normalne hobije, skuplja salvete, tuče ženu, pretura po tuđim kesama za đubre iz čiste radoznalosti, a neko ume samo da fantazira. Nije lepo ubijati u pojam takve ljude, kao da je njima lako što su se takvi rodili. Mislite vi da ja ne bih volela da sam, recimo, metalostrugar? Ali, zadesilo me.