Povijest – kakva se njeguje uz gusle, školske udžbenike i spomeničku baštinu – nije prepuštena hirovima, nego je jednolična i izvjesna, vječno ista, curi li ga curi. Solna kiselina koja se iz hrabrih ruku hrvatskog vojnika izlijeva u ždrijelo onoga što će za koju minutu, u najgorim mukama, skončati kao „žrtva velikosrpske agresije“ – to je legenda koja teče.
Loša je vijest da u ovoj zemlji čovjek, pojedinac, mora biti posebnog kova, takoreći superman ili superwoman, da bi se prvo i prvo odlučio suprotstaviti radnoj sredini. Već je i to nečuveno, a onda još i tužiti poslodavca! Šikaniranja ili mobbinga na radnom mjestu, kao i sprečavanja napredovanja i zbog spolne orijentacije, a još više zbog samog spola sigurno ima napretek, pitajte samo mlade žene. One vam mogu koješta reći o seksualnoj diskriminaciji jer ne mogu proći hodnikom svoje ustanove a da ne čuju dobacivanja koji nisu ništa drugo nego seksualni mobbing i diskriminacija tj. budući da se radi o ženama, seksizam.
Evo jednog jednostavnog i svima razumljivog primjera: Leo Messi, recimo, iznenada poludi i odluči potpisati za FK Sarajevo. Novac nije problem, igrat će za petsto maraka mjesečno. Uprava je oduševljena, suigrači su oduševljeni, svi su oduševljeni, jedino navijači popizdili. Ne žele Horde zla ni čuti da Messi igra u bordo dresu. On je, vele, Argentinac. Da, ali prije svega najbolji nogometaš u povijesti igre. Možda, opet će oni, ali ipak Argentinac. Kakve to veze ima? Ima, jer nije Bošnjak. Jebe se Argentinca Messija za položaj Bošnjaka u BiH. On zna samo igrati nogomet.
Neka mi samo neko kaže da bravar nije bio bolji! Jeste da je iznad svega voleo red i organizovanost, ali je znao i za meru. Za njegovog vakta u beogradske se autobuse ulazilo po nahođenju. Volj ti prednja, volj srednja, volj zadnja vrata.
Često sam o dešavanjima s ljubuškim Muslimanima za vrijeme rata govorila kroz svoje tekstove i govoriti ću dok me ima. Raseljeni grad i njegove velike ličnosti uvijek će biti mrlja na tim sjećanjima. Baš kao što sam govorila o stradanjima Hrvata u Trusini ili primjerice, Uzdolu. O onim stradanjima o kojima se u bošnjačkom, medijskom prostoru nije smjelo i danas se ne smije znati. O onim mrtvima kojih kao i da nema. Suočavanje sa našom prošlošću jedini je korak ka ispravnoj budućnosti. Ne vjerujem u voljenje svog, dok pljuješ drugog. Serem ti se na to domoljublje i patriotizam, dok jednog uzdižeš, a drugog šamaraš. Dok su samo jedni žrtve, a ostali obični mrtvi.
U Sarajevu su, kao i drugdje u Bosni i Hercegovini, prag punoljetstva prešle generacije za koje je ovo što mi smatramo užasom, jedini svijet kojeg poznaju. U tom je svijetu sasvim prirodna mržnja jednog naroda prema drugom, jednog društva za kafanskim stolom prema drugom, osjećaj krda i gomile je gnusno jak u javnom životu, a trpeljivost se smatra slabošću i mekuštvom. E zbog njih je, puno više nego zbog tepiha i nagrada, nategnutog glamoura, celebrity gostiju, ma skoro svega – osim filmova koji će prije u muzeje nego u kino distribuciju – važan SFF.
Zašto su ljubuški udrugari toliko zapeli da se film o Neđi ne prikaže u gradu u kojem je živio i u kojemu je ovoga proljeća umro? Pa zato što je Nedjeljko Neđo Galić bio i ostao velik i plemenit čovjek i u vremenima kada se plemenitost nije doživljavala kao ljudska vrlina nego kao nacionalna izdaja. Zato što se Neđo od Ljubuškog u ljeto 1993. jedini u gradu pobunio protiv progona svojih sugrađana bošnjačke nacionalnosti.
Recepti za univerzalno kupanje u ružičastom prodaju se u svakoj lošijoj knjižari. Sami kujemo svoj pink.Opako frustrira ta pričica o kovaču i sreći. Da sam ambiciozniji, brži, mlađi, ljepši, da uvijek, baš uvijek thinkam pink, strpao bih sreću u džep poderanih hlača. Presretna sam što znam da je jedina prava sreća spoznaja da je samo nesreća ono u čemu živiš, ono što te stalno prati, ono što te čeka na kraju.
Ukoliko se politički identitet, naglašavao je Đinđić, definira polazeći od kulture, i ukoliko politika postane djelatnost za ostvarenje nekog kulturnog programa, treba očekivati porast nerješivih konflikata. ”Jer u sferi vrednosti – a to je kultura – nema pomirenja. Oni koji govore drugim jezikom i koji imaju drugu kulturu postaju prepreka vlastitom nacionalnom identitetu.