Utješna je okolnost u čitavoj frci, svi su liječnici svijeta korumpirani. Pred godinu ili dvije u Njemačkoj se pisalo kako to tamo izgleda. Liječnike se nagrađivalo svim i svačim, ovisno o njihovom statusu, pozivalo ih se na simpozije o najnovijim metodama liječenja a na “dnevnom redu” stajala je opaska:”obavezno ponijeti skije”. Jednostavno, liječnici su ljudi poput nas. Bića od krvi i mesa. Potkupljiva i lažljiva. Naravno da u svakom kukolju ima žita. Pitanje je kako ga otkriti.
Naši marketinški i komunikacijski stručnjaci, u čijim uredima najviše posla imaju računovođe, koji trebaju prikriti ono što dizajn ne može, smatraju da čovjek s bezbroj afera može biti veliki poticaj za kampanju. Isti onaj čovjek koji smatra da je bolje uložiti novac u plakate negoli u poljoprivrednu proizvodnju. I to sve po domaći, sa srcem u stranom trgovačkom lancu nudeći vodu, koja i ne izgleda kao neka od domaćih voda.
Od Čačka do Čikaga i od Splita do Sidneja, nepotizam se zatiče praktično svuda. On je deo prirodnih ljudskih nagona ali ujedno i kulturni fenomen koji vešto migolji kroz sisteme i ideologije. Praksa koju, satistički gledano, mnogo više ljudi primenjuje nego što otvoreno podržava. A to je čini praktično neuništivom.
Ako grad, bar u teoriji, odražava potrebe svih koji u njemu žive, i ako su gradske vizure stvorene isprepletanim i autorefleksivnim delovanjem njegovih žitelja, onda to u doba „neoliberalne stvarnosti“ može važiti samo za one mikrosredine i relacije koje se ne protežu dalje od dobrosusedskih odnosa. Pravo na grad, kao kolektivno pravo građana, pada u ruke privatnih interesa i domaćih i stranih investitora-urbanista, sve više razdvajajući grad od onih koji u njemu žive.
U Zagrebu će reći on ti je dobar, naš dečko, dobrica, a u Sarajevu on ti je naša, prava raja. Šta su to raja i dobri dečki? Jesu li to neki izvorni i čistokrvni Sarajlije i Zagrepčani s dna kace? Prije će biti da je riječ o izvornim i autohtonim kmetovima i sužnjevima malograđanskog ega. Stječe se dojam da najveći životni doseg takvih proizlazi iz izjave „rođeni sam Sarajlija“. Kao da je time postigao sve što se u životu može postići – kada ste autohtoni Sarajlija ujedno ste magistar i doktor i jaran i hafiz po dedi i hadžija... jednom riječju raja.
Ja ne platim PDV tri mjeseca i već mi stižu ukusno dizajnirane čestitke Porezne uprave, a oni ne plaćaju godinama i Porezna uprava im tek sada prijeti! Zločesti jedni mesari, advokati i građevinari! Jebemliti porez i prirez, ja se živ userem da će tisućljetna Domovina propasti bez mojih desetak hiljada kuna PDV-a.
Ubica u mantiji ostao je na slobodi i odrešenih ruku da, uz blagoslov svoje Crkve, nastavi s „iscelivanjem“ devijantnog ponašanja među pravoslavnom pastvom.
Tome valjda stremi vlast u Bosni i Hercegovini – što god to značilo, to naime "vlast u Bosni i Hercegovini": biti najgori na svijetu, na posljednjem mjestu, odakle se može samo i jedino naprijed. Uloži li gambijski premijer, poručnik Yahya Jammeh, sljedeće godine hiljadu dolara u istraživanje i razvoj – recimo istraživanje o bosanskom modelu razvoja – eto Bosne na posljednjem mjestu.