Slobodanka Dekić radi u Mediacentru Sarajevo kao koordinatorica medijskih edukativnih programa. Aktivna na polju LGBT i mirovnog aktivizma. Iz Beograda, živi i radi u Sarajevu.
Sam srbijanski premijer Ivica Dačić, nepitan, jučer je odbacio Dodikovu inicijativu o jasnijem definiranju ciljeva i interesa srpskog naroda u cjelini, te na taj način 'podsjetio laktaškog borca za srpske interese da državni i nacionalni interes Srbije brani njeno rukovodstvo, te da njegova (Dodikova) inicijativa nije bila potrebna', izjavio je nezavisni novinar i politički analitičar Eldin Hadžović komentirajući posljednji u nizu Dodikovih istupa u kojima negira državu Bosnu i Hercegovinu.
Svako je posle završne zvanične zabave na londonskoj Olimpijadi mogao uzeti poruku koju je hteo: u naslovu je ona koju sam ja izabrala. U teško savladivoj i ogromnoj samousluzi britanskog izvoznog pop-a, koji je označio živote nekoliko generacija a naročito moje, uz svu odbojnost jako besnog kolonizovanoga i sve druge rezerve koje mogu imati delovi Evrope danas manje poznati nego pred kraj 19. veka, bilo je nečega što je genuini, moćni, skoro neuništivi proizvod ogromnog značaja: nepriznavanje, zafrkavanje, blaćenje vere – bilo koje vere.
Priče koje slijede nisu dokazni materijal, iz njih se ne mogu izvući nikakve validne tvrdnje, ali jesu zanimljiva ilustracija izvjesnih modela ponašanja. A jedna od tih priča, ova naša, tj. loša, eventualno je dobar povod za neke alarme koje smo davno trebali upaliti, nikada nismo, ali nikada nije ni kasno za njih.
Pamtim kako je devedesetih jedna devojka odlučno tvrdila da nije tačno da se Sarajevo granatira jer je na državnoj TV videla kako sarajevskim ulicama šetaju doterane devojke a to „ne biva kad je rat”. U vreme bombardovanja Beograda javila se i rekla: „Možda je ipak Sarajevo bilo granatirano. Upravo sam uhvatila sebe kako se šminkam i spremam da izađem u grad...”
Završene su, eto, i tridesete Ljetnje olimpijske igre, održane u Londonu. Na njima je, naravno, svoje predstavnike imala i Bosna i Hercegovina i oni su se iz Engleske vratili onako kako su u nju i otišli: kao da ih bog nije ni dao. U skladu s tim su i rezultati koje su postigli: svi naši olimpijci bili su u zlatnoj sredini, negdje između potpunog očaja i krajnjeg užasa.
Otkako sam prije dvije nedjelje u Oslobođenju pročitao porodičnu obavijest o iznenadnoj smrti profesora dr Zlatka Tešanovića tražio sam, za sada uzalud, neki značajniji tekst o njemu i njegovom naučnom radu u bosanskohercegovačkoj štampi. Tešanović je, naime, bio naučnik vrhunske međunarodne reputacije.
Samo još jednom netko da mi kaže kako je u Hrvatskoj knjiga skupa. Eno odnedavno u knjižarama na totalnoj rasprodaji jedan moj roman, zgodnog naslova “Jebo sad hiljadu dinara”, po cijeni od jedne kune. Vama je to sitnica, ali ne i meni. Nije to mala stvar. Moj je roman najjeftinija knjiga u cjelokupnoj povijesti hrvatske književnosti, od Marka Marulića do Nives Celzijus.