Zatim, treba demistifikovati problem nasilja, odbacivanjem simplističkih tvrdnji da se komunizam 20. veka previše služio ekstremnim ubistvenim nasiljem. Treba voditi računa da ne upadnemo ponovo u tu zamku. Kao činjenica, ovo je strahovito tačno. Međutim, takvo direktno fokusiranje na nasilje zamagljuje osnovno pitanje: u čemu je bio problem sa komunističkim pokretom kao takvim? Kakav je unutrašnji nedostatak tog projekta gurnuo komuniste ka neobuzdanom nasilju? Nije dovoljno reći da su komunisti zanemarili „problem nasilja“; ka nasilju ih je gurnuo dublji, društvenopolitički neuspeh.
Glamur se u zrelo doba socijalističke Jugoslavije, dakle, od početka šezdesetih, zasnivao na ljudima koji su, kao slavni, obilazili i neke kafane. U naše vrijeme kafane će neke anonimne ljude činiti slavnim, i to će se onda zvati glamurom. Tako je i današnja dubrovačka „Gradska kavana” mjesto na kojem, ukoliko ste bogati, možete postati i – slavni.
Od materijala iz Mešine raskopane duše kasnije smo i sami izgradili kritički odnos prema Starom zavjetu NOB-a, pa sve i da nismo saznali kako je Mešin brat strijeljan na pravdu Boga, sve i da nismo saznali kako je namještaj iz GUND-ovog magazina zapravo posudio, i to zato što su mu ustaše opljačkale stan, a supruga mu se u prazan dom vraćala iz jasenovačkog logora, ne bismo razumjeli tako brutalan sud. Naročito ga ne razumijemo danas, kad su kojekakvi gelipteri i konjokradice, babe, stričevi i kumovi naših malih, bijednih revolucija, iz magazina narodnih dobara odnijeli i krevete, i jaja, i sve što se odnijeti moglo.
Već deset godina veliki dizajner Mirko Ilić ne može dobiti hrvatsko državljanstvo iako ga želi. Čovjek nema “uvjeta”. To što je pola života proveo u Zagrebu i iz njega krenuo prema zvijezdama nimalo mu ne pomaže.
Najzad bi bilo pošteno s hrvatske trobojke odšiti grbove njenih pokrajina i prišiti ambleme banaka u čijem je interesu pravna država najefikasnija. Tako bi svima bilo jasno da žive u lijepoj neharašoj, u kojoj je pravo na imovinu važnije od prava na rad i kvalitetan život. U tom bi slučaju onda i tekst himne valjalo promijeniti. Npr:
Lijepa naša imovino
Oj tajkunska zemljo mila,
Rasprodana djedovino...
Iskreno, mislim da to cepanje ne bi bilo dobro ni za Guču kao festival a ni za orkestre s juga Srbije.Guča je veliki festival na kome, iz godine u godinu, učestvuje sve više muzičara iz inostranstva, pa stoga mislim da bi trebalo da učestvuju i svi orkestri iz naše zemlje. Međutim, sigurno da bi i Dragačevski sabor bio ugrožen odlaskom romskih trubača. Festival kao takav bi svakako opstao i u tom slučaju, ali bi se dosta izgubilo. Mnogo je kvalitetnih orkestara koji dolaze s juga Srbije, tako da bi bilo šteta da ih nema na Saboru. Mislim da bi falila ta raznolikost, s muzičke strane gledano
Gospodo teroristi, objavljujem vam da imam težih problema nego što su vaši problemi. Nemam razloga boriti se za ono za što se vi borite. Ne osjećam se krivim ako poginete za mene. ...
Ogrezli u svojoj sujeti, naši funkcioneri valjda misle da je ovaj klimatski toplotni udar izazvan zbog vruće politike koja se vodi u Banjaluci, Sarajevu i Mostaru? Ubijeđeni su da su oni super heroji zbog čijih se vrućih stolica čitava Planeta usijala. Kako (grado)načelnik opštine ili nekakav ministar(čić) sa takvom iskrivljenom percepcijom stvarnosti da pomogne ugroženom seljaku? Oni nemaju pojma kako su se našli u fotelji u kojoj sjede, niti znaju šta im je činiti kada pošast zakuca na vrata. Njihovo je da sjede i čuvaju stolicu svom budućem partijskom drugaru, i tako u nedogled.
Žao je, navodno, Lagumdžiji što je Komšić otišao iz SDP-a, pa mu je post festum poručio da SDP nije ni Željko ni Zlatko. Kasno je, međutim, za takvu retoriku. Odavno je Lagumdžija, nažalost, sudbinu SDP-a izjednačio sa sopstvenim političkim usudom. Zato sada s njim tone i partija. S jeseni pada lišće, listovi na granama su rijetki; biće ih, ipak, mnogo, mnogo više negoli glasačkih listića na kojima će biti zabilježeni glasovi za SDP-ove kandidate.