Ovo mi je posljednji put da sam u Prištini. I osjećam da mi je posljednji put, jer želim što prije da odem i da više ne dolazim. Samo što još uvijek ne znam – prekasno ću to i shvatiti, ukoliko ikada shvatim – koliko bih daleko morao otići da se nađem dovoljno daleko od onoga što me u Prištini plaši. Kada bih to znao, bježao bih, još ovoga proljeća, barem do Beča, ili do Pertha, Toronta, Los Angelesa. Ali ne znam, i za to sam još uvijek tu. U rano proljeće 1990, u Prištini.
Tom Cruise došao je na Hvar, a sve što je žensko i neudano, pa i gdjekoja udana, diglo se na oružje. I trajektne i katamaranske linije za otok prepune su dotjeranih žena koje se kriomice, preko nove Glorije, s mržnjom gledaju i procjenjuju.
Knjiga Roberta Bolana “2666”, ovoga sumornog hrvatskog ljeta, u prijevodu na naše jezike može se čitati samo u izdanjima sarajevskog “Buybooka” ili beogradske “Lagune”. Hrvatsko izdanje i dalje ne postoji, ali stvarnost će se, na žalost, referirati na tu grandioznu prozu, romaneskno petoknjižje od tisuću i sto stranica, bez obzira na to što hrvatskoga prijevoda nema i što naši ljudi slabo divane španjolski, a muka ih spopadne na bosanski i srpski. Četvrta, valjda i najfurioznija knjiga u “2666”, nosi naslov “Zločini”.
I uvijek isti podmukli prizvuk: »Židovi i muslimani drmaju svijetom u kojemu je samo njima dopušteno da budu vjerski fanatici, a mi kršćani, mimo svoje volje moramo biti tolerantni
Zatim, treba demistifikovati problem nasilja, odbacivanjem simplističkih tvrdnji da se komunizam 20. veka previše služio ekstremnim ubistvenim nasiljem. Treba voditi računa da ne upadnemo ponovo u tu zamku. Kao činjenica, ovo je strahovito tačno. Međutim, takvo direktno fokusiranje na nasilje zamagljuje osnovno pitanje: u čemu je bio problem sa komunističkim pokretom kao takvim? Kakav je unutrašnji nedostatak tog projekta gurnuo komuniste ka neobuzdanom nasilju? Nije dovoljno reći da su komunisti zanemarili „problem nasilja“; ka nasilju ih je gurnuo dublji, društvenopolitički neuspeh.
Glamur se u zrelo doba socijalističke Jugoslavije, dakle, od početka šezdesetih, zasnivao na ljudima koji su, kao slavni, obilazili i neke kafane. U naše vrijeme kafane će neke anonimne ljude činiti slavnim, i to će se onda zvati glamurom. Tako je i današnja dubrovačka „Gradska kavana” mjesto na kojem, ukoliko ste bogati, možete postati i – slavni.
Kakve, dakle, veze sa lokalnim izborima ima mogućnost mirnog razlaza BiH kojeg svakako neće biti, jer niti ga ko - kao i onaj nasilni uostalom - ima izvesti, niti se u tom poslu ima na koga osloniti? Najprecizniji odgovor dao je niko drugi do Milorad Dodik. Istina, nekim drugim povodom. „Ja odem u Bileću i počnem pričati o reformi zdravstva, a oni moji seljaci bulje k'o telad. Onda ja viknem: 'Mi nećemo dati Republiku Srpsku!', a oni u delirij“.