U (svetlijoj?) budućnosti svakako će se pamtiti kako je u najranijoj fazi Youtube-perioda čovekovog razvoja, početkom trećeg milenijuma, jedan bizaran i katastrofalno loše urađen amaterski ‘film’ (jer to čudo koje je izazvalo sav ovaj haos koji se već nedelju dana ne smiruje, filmom se može nazvati jedino i isključivo pod debelim navodnicima) rezultirao je strašnim verskim neredima i nasilnim protestima u preko dvadeset zemalja. Govorim, naravno, o trinaestominutnom trash-biseru zvanom ‘Innocence of Muslims’ kojim se ismeva i vređa figura proroka Muhameda.
Naravno, Kerum nije Hitler. Nije, niti može biti Hitler, zato što Hrvati, srećom, nisu Nijemci, i što ih je tek četiri i pol milijuna, pa na svog Hitlera moramo čekati sve dok Nijemci ne nađu svog. Ali i kada bi nam Nijemci pošli na ruku, malo je vjerojatno da bi Kerum postao hrvatski Hitler. I to ne zato što je Kerum danas smiješan i što senzacionalno budalasto zvuče njegove teorije o Srbima koji vladaju hrvatskim bankama, nego, možda, upravo zato što je Kerum nedovoljno smiješan.
Ništa lepše od zabune: tražeći zgodno mesto za odmor u dugoj vožnji, izabrali smo Rotenburg pored reke Tauber u Frankovskoj Bavarskoj, pre svega zbog mogućne veze sa izvesnim Karlom, grofom of Rotenburga, koji sa latinskim prevodom svog imena Rubricastellanus (“iz crvenoga grada”) prevodi na latinski stripove o Asteriksu francuskih autora Iderzoa i Goskinija.
Za mnoge programe se tvrdi da su od javnog interesa u demokratiji. Održavanje visokih profesionalnih standarda u policijskim snagama i obezbeđivanje dobrog funkcionisanja sistema vodovoda i kanalizacije dva su takva programa. I svaki građanin ima koristi od takvih službi.
Ali činjenica da Kerum u televizijskome studiju nije nosio svastiku na istaknutom mjestu, niti je pak voditelj bio ukrašen žutom trakom oko rukava, potvrđuje jasnu razliku između današnje demokratske Hrvatske i nekadašnje nacističke Njemačke, sadržanu u barem dva modna detalja. To zatureno znamenje omogućilo je valjda i učesnicima emisije da se osjećaju opuštenije i ukrste svoje identitete u, takoreći, postmodernom ozračju: jedan se čvrsto držao Goebbelsa, a drugi slobode javnog izražavanja.
Ta simbolična slika drastičnih razlika u mišljenju, u kojoj u hutbi petkom unutar džamije zamjenik reisa osuđuje nasilje dok istovremeno muslimanska mladež pred džamijom osuđuje na smrt film i povezuje sa smrću jednog čovjeka koji ima i jednog pisca koji nema nikakve veze s tim filmom, mogla bi proći i kao ilustracija začetaka pluralizma među bosanskim muslimanima.
Tako biva, to je onaj odavno primijećeni usud interneta ili svemrežja, kako bi rekli stari Hrvati, da krenete tražiti jedno, a nađete drugo, pa vam se počnu mijenjati interesi da na kraju završite u proučavanju prosvjetnih i gospodarskih prilika u Prokuplju.