Bosna i Hercegovina je ušla novu političku krizu, ali za razliku od svih dosadašnjih od rata naovamo, ova nije proizašla iz nekog međuetničkog sukoba u političkom polju, niti iz pokušaja da se u politici ostvare ratni ciljevi. Nova kriza je rezultat volje jednog političara i jedne partijske elite, Zlatka Lagumdžije i SDP-ovskog partijskog vrha, nesposobnog da se usprotivi svom narcisoidnom i hirovitom vođi, demokratizira tu stranku i razvije bilo kakvu političku viziju na osnovu koje bi se riješilo bosanskohercegovačko postdejtonsko stanje kao stalna proizvodnja krize.
Rekli su mi: “Hajde da motivišemo druge da izađu na izbore.” Nisam htjela da se bavim tim. Ja svoju dužnost znam i niko ne treba da me ubjeđuje u nju. To mi je kao da učim odrasle osobe kako da brišu nos. Sad vidim da su ti moji prijatelji možda bili u pravu. Možda sam pogriješila što se i ja nisam odazvala toj PiAr-štini. Možda je trebalo da vučem građane za rukav i govorim im: vidi, pada kiša.
Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija, pjevao je Džoni. SNSD je manipulaciju tuđom mukom pretvorio u svoju jedinu pjesmu. I otpjevao ju je zauvijek. ..
Najbolje godine našeg života teško je opisati. Još teže odrediti. To je nešto slično orgazmu: ili je bio pa ga osjetiš, ili ti pričao jaran koji je gledao, pa tek ovlaš poznaješ predmetni slučaj. Nekako svi imaju problem s najboljim godinama svog života. Ovome su krivi roditelji. Onome žena, onoj muž. Onaj tamo nije zadovoljan mjestom rođenja. Misli da ga je zapala crna provincija, a gdje bi mu bio kraj da se zadesio u kakvom podsticajnom velegradu.
Osamdesetogodišnji dječak iz Auschwitza samo je iznio svoje uvjerenje da Boga nema, što je u svakoj slobodnoj ljudskoj zajednici, još od revolucionarne 1789. godine, jednako uvredljivo kao i javno iznošenje tvrdnje da Boga nesumnjivo ima. Vjera ne počinje od Boga, nego od razgovora o njemu, osobito s nevjerujućima, i što je, također, važno: barem petstotinjak godina, ako ne i od svetoga Pavla, vjera počinje od sumnje u Boga. Od toga spava li Bog? Ima li ga uopće?
Razumem i to da birati između jednih i drugih i nije neki izbor. Jedni su ovakvi, a drugi nemaju ono. Kad biraš izmedu dva zla biraj manje, između dva dobra biraj bolje, u svakom slučaju biraj kad imaš šansu. I pamet u glavu, jer na izborima ne biraš samo sebi nego i meni. Dobro razmisli poznaješ i jedne i druge i treće. Znaš i šta su slagali i šta dobro uradili, kad nam lažu i kad govore istinu.
Možda jednostavno treba sve zatvoriti, mislim cijelu BiH? Staviti daske i zakucati ih ekserima na sve ulaze i nadati se da će se u skoroj budućosti ukazati neki dobronamjernik, još bolje grupa takvih, pa krenuti sve iz početka, sa nekim boljim nama? Malo je šanse, ali nada zadnja umire. Da ćemo sami nešto uraditi, još je manja šansa, nažalost. Možda?
Žele li, dakle, Bošnjaci, sarajevska politička elita, taj neko, nadglasati Dodika, prvo ga moraju citirati i za početak priznati vlastitu domovinu sa svim njenim problemima, pa zatim, još ozbiljnije, prilagoditi sebe potrazi za mogućim, ukoliko još uvijek uopće postoji, rješenjem. I da, što nije najvažnije, ali je jednako važno: uzročnike istruhlosti Bosne i njenog dahtanja na ivici raspada, valja prestati tražiti isključivo na onim mjestima što su se u ratu nazivala okupiranom teritorijom, a sada se, kada god je moguće, ne nazivaju nikako.
Sva predizborna priča, umjesto lokalnih rješenja, svela se na visoku politiku niskih političara. Dok im općine i gradovi nemaju struje u svim dijelovima, dok vodovodne cijevi puštaju na sve strane, tamo gdje ih ima, dok škole izgledaju kao 80-tih prošlog, a ulice 70-tih godina pretprošlog stoljeća, budući vladari mjestašca i gradića u BiH tutnje o pričama kao da su u utrci za premijera države bez imalo problema.