Nacionalisti su ljudi koji se ne mogu suočiti sa svojim greškama i priznati vlastitu odgovornost za poraz. Ne mogu to muški podnijeti. Najkraće rečeno, nacionalisti su plačipičke. Vidjeli smo zaista previše takvih luzera, neostvarenih, frustriranih bijednika, koji nisu diplomirali, ili nisu dobili posao koji su mislili da zaslužuju, kojima je propao obrt, koje je trener izostavio iz prve momčadi, koji su napisali knjigu koju nitko nije želio pročitati, a kojima je nekako bilo najzgodnije, bilo im je lakše u duši, da svoj neuspjeh racionaliziraju svojom navodnom krivom nacionalnošću.
U (svetlijoj?) budućnosti svakako će se pamtiti kako je u najranijoj fazi Youtube-perioda čovekovog razvoja, početkom trećeg milenijuma, jedan bizaran i katastrofalno loše urađen amaterski ‘film’ (jer to čudo koje je izazvalo sav ovaj haos koji se već nedelju dana ne smiruje, filmom se može nazvati jedino i isključivo pod debelim navodnicima) rezultirao je strašnim verskim neredima i nasilnim protestima u preko dvadeset zemalja. Govorim, naravno, o trinaestominutnom trash-biseru zvanom ‘Innocence of Muslims’ kojim se ismeva i vređa figura proroka Muhameda.
Ništa lepše od zabune: tražeći zgodno mesto za odmor u dugoj vožnji, izabrali smo Rotenburg pored reke Tauber u Frankovskoj Bavarskoj, pre svega zbog mogućne veze sa izvesnim Karlom, grofom of Rotenburga, koji sa latinskim prevodom svog imena Rubricastellanus (“iz crvenoga grada”) prevodi na latinski stripove o Asteriksu francuskih autora Iderzoa i Goskinija.
Za mnoge programe se tvrdi da su od javnog interesa u demokratiji. Održavanje visokih profesionalnih standarda u policijskim snagama i obezbeđivanje dobrog funkcionisanja sistema vodovoda i kanalizacije dva su takva programa. I svaki građanin ima koristi od takvih službi.
Naravno, Kerum nije Hitler. Nije, niti može biti Hitler, zato što Hrvati, srećom, nisu Nijemci, i što ih je tek četiri i pol milijuna, pa na svog Hitlera moramo čekati sve dok Nijemci ne nađu svog. Ali i kada bi nam Nijemci pošli na ruku, malo je vjerojatno da bi Kerum postao hrvatski Hitler. I to ne zato što je Kerum danas smiješan i što senzacionalno budalasto zvuče njegove teorije o Srbima koji vladaju hrvatskim bankama, nego, možda, upravo zato što je Kerum nedovoljno smiješan.
Ali činjenica da Kerum u televizijskome studiju nije nosio svastiku na istaknutom mjestu, niti je pak voditelj bio ukrašen žutom trakom oko rukava, potvrđuje jasnu razliku između današnje demokratske Hrvatske i nekadašnje nacističke Njemačke, sadržanu u barem dva modna detalja. To zatureno znamenje omogućilo je valjda i učesnicima emisije da se osjećaju opuštenije i ukrste svoje identitete u, takoreći, postmodernom ozračju: jedan se čvrsto držao Goebbelsa, a drugi slobode javnog izražavanja.
Ta simbolična slika drastičnih razlika u mišljenju, u kojoj u hutbi petkom unutar džamije zamjenik reisa osuđuje nasilje dok istovremeno muslimanska mladež pred džamijom osuđuje na smrt film i povezuje sa smrću jednog čovjeka koji ima i jednog pisca koji nema nikakve veze s tim filmom, mogla bi proći i kao ilustracija začetaka pluralizma među bosanskim muslimanima.
Tako biva, to je onaj odavno primijećeni usud interneta ili svemrežja, kako bi rekli stari Hrvati, da krenete tražiti jedno, a nađete drugo, pa vam se počnu mijenjati interesi da na kraju završite u proučavanju prosvjetnih i gospodarskih prilika u Prokuplju.