Sloboda je neizmjerljiva kategorija i vrijednost, sloboda, ta slatka riječ. Pa makar kanarinac uginuo nakon sat vremena van krletke, bio je slobodan, sat vremena je letio uživajući u svojoj iskonskoj prirodi. Tih sat vremena slobode vrijedi više nego čitav život proveden u krletci, shvaćamo li to. Razmislite malo bolje prije nego ubijete Antu Palića, jer možda bi prvo trebali prestati spavati sa svojim psom i pustiti žutog kanarinca na slobodu.
Da su najeminentniji svjetski proizvođači automobila poklonili Sarajevu limuzina u vrijednosti od trideset milijuna konvertibilnih maraka, lako bi se dogovorili i kanton i Federacija: na Vilsonovom šetalištu već bi odavno bila divovska, suvremena etažna garaža u obliku aerodroma Kansai u Osaki, a Renzu Pianu ostavio bi se i lijep bakšiš. Ovako, ni grad Sarajevo ni država Bosna ne znaju što bi s punom Skenderijom one skalamerije koju zovu suvremena umjetnost.
U globalističkom društvu dnevnih poruka i površnih patriotskih rešenja, istorija računa na kratko pamćenje, nudeći recepte za jačanje nacionalnog identiteta.
Pitam ovih dana poznanika, Crnogorca-independistu sa dna kace, što se kaže, i to ne od ranih dvijehiljaditih, nego od ranih devedesetih, za koga će da glasa. Ne smijem da ti kažem, veli mi on onim karakterističnim akcentom crnogorskim posve nezavisnim od političkih preferencija, smijaćeš mi se. Neću, jarane, kažem, jer znam i po Sarajevu i Bosni sve više onih koji se spremaju da glasaju baš za one za koje su prije dvadeset godina govorili da će i za crnog vraga glasat, samo neće za njih. Šta onda pitaš kad već znaš, kaže, pa se smijemo zajedno. Smijemo se dugo i glasno, znajući, ako ništa drugo, da smisao za humor i (auto)ironiju ne spada u "okvir sukcesijskih pitanja".
A kako to konkretno izgleda u Banjaluci? Roditelji iz Osnovne škole Georgi Stojkov Rakovski u Banjaluci (popularna Bugarska škola) kazali su nam da je nastava prekinuta sat i po prije uobičajenog kraja, a djeca su (na njihovu opštu radost, vjerovatno) puštena kući. Inače, tokom čitavog dana, postavljaju se šatori, ubacuju se stolovi, priprema koncertna bina za nastupe poznatih političara i pjevača (repertoar od Baje Malog Knindže do Sinova Manjače ) i ori se naselje. Tako je bilo u Boriku, tako i sad u naselju Nova Varoš, gdje se pomenuta Bugarska škola nalazi. I nikom ništa, karavani prolaze....
Za partiju u kojoj, ruku pod ruku, mogu ići Josip Broz Tito i ustaški komandos Blaž Kraljević, ni vrhovni feudalac, Hristov “blagovjerni” namjesnik iz 14. stoljeća nije neobičnan saveznik u davanju naroda “tvrtka”, umjesto kruha...
Zašto se ponosno prikazivanje gej populacije vidi kao ekstremizam? Zašto baš ta manjina svojom vidljivošću jedina ne sme da traži svoja prava: da ne bude diskriminisana, nego da se integriše u društvo, u narod i jednako vredne građane, kao bilo koji drugi pojedinac i državljanka ove zemlje? Nebuloza da Prajd udara na rađanje i smanjivanje nacije samo je još jedan glup izgovor koji veze s mozgom nema.
Na početku moram naglasiti da ovo nije moj obračun s tim čovjekom osobno, tj. ako je on sretan sa svojim životom i životnim pozivom, i ja sam sretan zbog njega. Ovo je kritika njegovog društvenog djelovanja, i njegove ambicije da u javnosti predstavlja i mene kao osobu s nekakvim invaliditetom.