Prije koji dan novine su javile da je Srđan Golubović, mladić sa najstrašnije od svih strašnih slika bosanskog rata, uhapšen u Beogradu. Njegova je poslijeratna priča malo drugačija od uobičajenih, onih o dobrim susjedima s mračnom tajnom: Srđan Golubović bio je, naime, DJ, i to jedan od poznatijih i priznatijih u Beogradu, veteran elektronske plesne muzike i utemeljitelj beogradske trance-scene.
Istanjili se živci, cenjeni publikume. Dvadeset i četiri godine života u atmosferi neprestane histerije učinile su svoje i Đoka je proglašen izdajnikom. Čekaj, malo! Otkuda večno budne novindžije znaju da je Balašević uopšte Srbin? Čovek je rodom iz Novog Sada, a Novi Sad je višenacionalna varoš, može biti da je Đoka neke druge nacionalnosti ili čak dete iz mešovitog braka. Ali to je samo njegova stvar. Tim pre što se, kako sam se obavestio iz patriotskog teksta, Đorđe ničega nije odricao nego je samo izrekao notornu činjenicu da njegova muzika vaistinu uveliko prevazilazi granice Srbije i da je i dan danas rado slušana širom ex-yu prostora.
Što više učvršćujemo i širimo našu mržnju, sve smo manje spremni da ih zamenimo. Jer ako bi se neko drugi potrudio da ga možda manje mrzimo, ili čak zavolimo, razvalio bi nam naše živote kroz pakao kajanja zbog svega što smo naučili i uradili do sada.
Slučaj marame u vojsci je baš takav i traži, što bi se reklo, širu društvenu raspravu o dvije mogućnosti. Prva je poput one sa graničnog prijelaza iz drugog pasusa. Hidžab je za vjernice obaveza, za ateiste pitanje izbora – kao i samo vjerovanje u boga – a vojska je za jedne i druge institucija sa svojim, nimalo fleksibilnim pravilima ponašanja i odijevanja. Kako, pri tome, služba u njoj nije obavezna, tako je svakome ko želi, kao recimo Emela, nositi i nešto što nije dio ni svečane ni radne uniforme, ostavljena mogućnost da bira između marame na glavi i plate u Oružanim snagama.
Ispalo je tako da veliki, možda i najveći živi hrvatski domoljub, voljenoj Domovini duguje stotinu pedeset sedam hiljada Judinih škuda. Škude su, poznata je stvar, novčana jedinica izdajica i petokolonaša, onih što bi u ratu za novac Domovinu izdali, a u miru je za novac prevarili. Recimo, štajaznam, Domovini iza leđa zaraditi pola milijuna Judinih škuda, pa usred njezine najteže krize od samostalnosti zatajiti prihod u poreznoj prijavi i ukrasti joj sto pedeset hiljada. Očekivao bi čovjek da takve stvari Hrvatskoj naprave Srbi, Židovi, muslimani, liberali, homoseksualci, domaći izdajnici, antikristi i masoni, komunisti, ovi, oni, ali ne i domoljubi i Thompsoni, katolici, ovi, oni.
Fudbalski navijači-huligani u Srbiji, okupljeni u razne grupe i “ekipe“, uvereni su da predstavljaju ono najbolje što ova zemlja ima, da su oni stub odbrane srpskih nacionalnih interesa i nacionalnog identiteta.