Skočio na to Bakir, te ovo je skandal, te ovo je falsifikat, te vidjet ćemo se na sudu, te ovo, te ono, poletio Bakir na turskog premijera, jedva ga zaustavilo Tayyipovo obezbjeđenje, plače majka Halida, plaču sestre Sabina i Lejla, gospodin advokat pod stol, a Bakir ravno na sud.Sve mu, međutim, bilo džabe: oporuka je bila valjana, sročena i izdiktirana pred dva svjedoka iz SDA - žalbu Bakira Izetbegovića da se testament poništi zbog potpisa svjedoka u obliku kršćanskog križa sud nije prihvatio - i Bakir ostao bez zemlje. Cijelu Bosnu naslijedio Recep Tayyip Erdoğan.
Ruždi ima pravo. Dilema Arapskog proleća – i toga kako se ono, ponekad, pretvara u Arapsku zimu – jednim delom je i vremenska dilema. Nakon što su nad njima vladali autokrati toliko dugo i toliko nemilosrdno, sukobljene snage u ovim zemljama boriće se decenijama oko pitanja poput slobode, zakona, reda i vere. Snage toliko različite kao što su grupe koje su pokrenule demonstracije na Tahriru i Muslimansko bratstvo, koje se pokazalo mnogo spremnijim za izbornu borbu nakon protesta, pobrinuće se da ova drama potraje i da njen tok bude nepredvidljiv.
Ima naš narod nekoliko zgodnih poslovica za ovakve prilike, znate već, kad prosjaku date kunu, a on vas prezirno pogleda, pa prepredeno, da svi čuju, za vama podvikne kako ste ovaj mjesec preplatili. Ili, štajaznam, svake sekunde u lemozinu ubacite po jedan euro, pa tako bez prestanka tristo šezdeset i pet dana – dvanaest jutenih vreća eura ministranti iznesu iz crkve - a velečasni nakon godinu dana zbroji trideset sedam milijuna eura, pa javno, da svi čuju, podvikne za vama kako je iznos koji ste dali „više nego zanemariv“.
Zapjenjeno traženje da se neka budalaština skine sa YouTubea u situaciji kad te niko ne tjera da je gledaš, kad imaš svaku slobodu da je ignorišeš do sudnjeg dana potiče zapravo od straha stvorenog od sumnje u vlastite istine. To što je neko rekao da je nešto takvo i takvo, to nešto ne čini takvim i takvim. Ima u tome nekog starinskog i anahronog užasa od "moći riječi". Ako se ponovo pozovemo na nekog Andrićevog junaka, ovaj put iz "Travničke hronike", mogli bismo reći: Nije najveća budala onaj što je nepismen, nego onaj koji misli da je sve što je napisano – istina.
U takvom (sarajevskom ponajprije) ozračju ciničnim se doima reisovo obraćanje kardinalu i vladiki: "Dobro nam došli!" - i to usred najžešće polemike o tomu što jeste, a što nije Cerić lobirao glede bosanske države kod rabina njujorške sinagoge Arthura Schneinera. Poziv, dakle, Vinku Puljiću iz Priječana kod Banje Luke i Mladenu Đuriću iz Planinica nadomak Varešu?! Ma, gdje je to kardinal išao, pa da ga sad reis doziva. Nigdje - ni u ratu, a ni u miru, kada su ga kanili deložirati iz rezidencije.
Bosanski, srpski i hrvatski jezik naziv je predmeta koji je obavezan tzv. opći predmet na Filozofskom fakultetu. Predmet ne pohađaju strani, nego domaći studenti.Predmet ne pohađaju strani studenti, kojima bi jedan takav kurs bio potreban za nastavak studija, nego domaći studenti, koji su se pravopisom i drugim sličnim zavrzlamama već bavili u osnovnoj i srednjoj školi.Predavači su im isti oni nastavnici koji već godinama, a neki i decenijama, potpisuju diplome budućim nastavnicima i profesorima bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika.
Šta nam zapravo poručuju profesionalni predstavljači svojih stada pred bogom? Da se vijekovima mrzimo ili da se vijekovima volimo, da živimo zajedno ili da se da nam ne gine getoizacija radi očuvanja vlastitog identiteta? Kada vjerskim liderima s usta prestaje teći otrov, a počinje navirati med i, što je najbitnije, kada sljeduje sljedeća doza otrova? Kada prestaje faza krivljenja prokletih nevjernika i vijekovnih neprijatelja, a započinje kritika “utilitarizma i potrošačkog mentaliteta”?