Ponižavati Grke je danas, kao i u prošlosti idealizacija Grka, simbolička akcija, koja prenosi prakse i ponašanja realne politike. Jedino što još možemo uraditi da pomognemo Grke, jeste da razgrnemo slojeve simboličkih priča, vekovnih prevara i samoobmana, i da čitamo Grke i Grčku izvan predloženih mislenih kanala. Ostavite zato stereotipe, jeftine metafore drame, tragedije i komedije, i zavirite u svet suseda, koji su još uvek rođaci.
Pišući pogovor slovenskom izdanju knjige francuskog filozofa Alaina Badioua “Čega je ime Sarkozy?“ (Ime česa je Sarkozy, Založba Sophia, Ljubljana, 2008), politolog Andrej Kurnik naslovljava ga “Reakcionar Sarkozy zahtijeva politički odgovor“. Tamo piše: “Filozofsko i političko značenje Sarkozyjeve izborne pobjede i štakoraša uopće, u tome je da znače pokušaj sprečavanja mogućnosti utemeljenja politike kao la politique.
Savremene srpske žene su ne samo lepše i doteranije nego su i srazmerno manje mrzovoljne i depresivne od kastriranih mačista i ostale većine domaćih muškaraca
Svakog jutra kada otvoriš novine, svake večeri dok gledaš neki Dnevnik, osećaš se kao pacijent kome psihijatar pokazuje Roršahove mrlje, koje same po sebi ništa ne predstavljaju, a ti u njima treba da nađeš neki smisao, da prepoznaš neki smisleni oblik…
Sva je prilika da Hrvati, „svoji na svome“, u europskoj reprezentaciji mogu očekivati slično što i crnci u onoj hrvatskoj. Sudbina je dakle zaslužena, a uz malo autorefleksije mogla bi se pokazati i otrežnjujućom. Bilo bi zgodno koliko i bolno napokon spoznati da su sve one pretrpljene žrtve, poduzeti zločini i golema šovinistička energija uložena u spomenik vlastitoj nacionalnoj veličini rezultirali otužnom ruševinom, postoljem s grbom pod kojim leže razbacane krhotine dostojanstva.
Reakcije na oslobađajuću presudu Žalbenog veća Haškog tribunala hrvatskim generalima bile su potpuno predvidive – u Srbiji bes i plač, u Hrvatskoj euforija. Imajući u vidu da je presuda doneta sa tri glasa prema dva, te reakcije su lako mogle biti sasvim suprotne, a opet tako iste.
Kao što, jebiga, razumijem da se Ahmed-paša Sarhoš, osmanski namjesnik Egipta, koji je nakon Velikog bečkog rata obnovio slavni Kairo, ili tristotinjak godina mlađi Semir Pintul, junior Shalkea i velika nada njemačkog nogometa, reklamiraju kao "naše gore listovi". Ali zašto bi se itko razuman upinjao dati počasno bošnjačko državljanstvo udovici terorističkog vođe, Hrvatici koja u Bosni nit je rođena niti s Bosnom ikakve veze ima? Ispada, jebiga, da je Bošnjakinjom čini tek radikalno tumačenje Kur'ana kalašnjikovom i amonijevim nitratom, a ta bi definicija bošnjaštva bila idiotska čak i od nekog hrvatskog kolumnista u Oslobođenju što je konvertirao na islamofobiju.