Elem, književnost u RS, ako postoji, a postoji taman kao drekavac, je opskurno-kafansko-burazersko-neinventivna skribomanija koja samodovoljno čami u gepeku Republike Srpske i ,,prezrena i gladna kao pas” čeka da im vlastela tu i tamo baci kakvu kosku.
Berlinski zid pao je prije dvadesetak godina. Danas se pokazuje da je u načinu njegova pada bilo nešto krajnje neregularno. Umjesto da se uruši ili naprosto sruši na lijevu ili na desnu stranu, zid je pao s visine, poput meteora, i betonska prašina rasprsla se posvuda. Jugoslavija se srušila dvije godine nakon pada Berlinskog zida, kao domino, krenuvši od sjevera i zapada prema istoku i jugu.
Jeremy Paxman, koi je svoju karijeru gradio na BBC-u od 1977, uvijek je važio za „neugodnog“, a kasnije i „kontroverznog“ novinara. Ipak, jedan njegov intervju iz 1997. sa tadašnjim britanskim ministrom unutrašnjih poslova Michaelom Howardom ušao je u novinarske anale i (p)ostao primjer upornosti novinara da od svojeg politički visokopozicioniranog sugovornika dobije odgovor na postavljeno pitanje.
Novine i novinarstvo su posve uništeni, u svim novinama bivše Jugoslavije – u to se možemo kladiti – nećete lako pronaći primere tzv. poštenog izveštavanja; kao što ćete teško pronaći informaciju u kojoj nema barem jedne greške; kao ni jednu stranicu bez pornografije; kao ni jedne novine bez kolumni u kojima arogantni balkanski muškarci popuju o svemu i svačemu. Žutilo, mentalno i stvarno, koje je zalilo novine, televiziju i našu svakidašnjicu, nepodnošljivo je do bola, i da postoji neki međunarodni sud za mentalne zločine nad čovečanstvom na njemu bi, onako od oka, završilo 90% zaposlenih novinara u jugozoni i, naravno, svi balkanski novinski magnati, uključujući i države u toj ulozi.
Uvođenjem duokratije u BiH nestaje i ono malo zakržljale demokratije. Odavno je jasno da je demokratija krhka biljka, čak natrula jabuka, a ovaj sporazum SNSD-a i SDP-a to jasno potvrđuje i postaje školski primjer kako se demokratija izvrgava u duokratiju sa tendencijom da preraste u autokratiju ili neku vrstu "novoazijskog" despotizma.
Čitam danas kako Relja Bašić, naravno da znate tko je Relja Bašić, ne može izaći iz svoga stana u Ilici jer hoda na štakama. Da bi mogao izaći na ulicu pa onda otšetati do svog omiljenog kafića ili ući u Kerempuh, glumci vole kazalište, trebao bi ući u lift. Legenda živi na drugom katu, ali lifta nema iako bi ga moglo biti. Zašto ga nema? Zbog love? Ne. Retorijanci su Bašiću htjeli platiti izgradnju lifta, s unutrašnje strane zgrade, ali “netko iz uprave grada to nije dozvolio”.
„Snuff“ film je filmski uradak koji prikazuje stvarnu smrt ili ubojstvo jedne ili više osoba, bez dodavanja posebnih efekata, koji se distribuira radi zabave i za novac. Riječ je o filmskim radovima za koje se pretpostavlja da postižu ekstremno visoku cijenu među nje diplomatskih odnosa među zemljama, onda je doista sve moguće u ovoj zemlji.
Od 1990. pa do danas ništa se – osim u onom periodu kada je strankom autoritarno ravnao Ivo Sanader – nije promijenilo u načelnim razlozima zbog kojih Milan Mladenović, po njihovome mišljenju, ne bi smio imati ulicu u Zagrebu. Naime, budimo otvoreni i jasni: nije pokojnik problematičan zato što je, eventualno, bio ovisnik, niti su hadezeovci u svojim kulturnim procjenama bliski idealu Crvenih Kmera, Milan Mladenović je, to svi znaju, i mrtav nepodoban iz istoga razloga iz kojega je nepodoban bio i živ. Nije on narkoman, on je, brate mili, Srbin. I gotovo.