Ako se, naime, do sad i kolokvijalno razbacivalo tezama kako u Bosni slijede velika sranja - a takvih teza, dakle o sranjima koja Bosnu neumitno čekaju u bliskoj budućnosti, zaista ima za razbacivanje - sad to bogami više nije kolokvijalno. U Sarajevo dolazi CNN našega doba, i kad negdje u Buča Potoku radnici na davno zatvoreni dućan gospodina Liua postave tablu s onim neobičnim znakovima i ispod, manjim slovima, "Xinhua News Agency", imat ćete otprilike dvadeset četiri sata da spakujete ženu i djecu, pokupite najvrednije stvari i zbrišete iz grada.
Stiže jesen i hladan vazduh. Pitajte pisce, siromahe i ulične pse. Oni taj sumorni dolazak prvi osete. I zato, ako vidite na Sajmu svog omiljenog pisca – slobodno mu priđite! I slobodno ga davite barem pola sata. On će se praviti da mu je neugodno, ali, odaću vam tajnu: pisac je tu samo zbog vas.
Za razliku od ministara što su se odali glamouru, i kojima danas nije mudro izlaziti na ulicu, fra Šime je, međutim, stekao status heroja, Robina Hooda koji krade od bogatih da bi... dobro, da bi bio bogat. General Gotovina u bijegu nije imao toliko jataka spremnih da mu ponude sklonište, pa policijskoj potjeri kroz odškrinuta vrata - dok u spavaćoj sobi fra Šime Gotovina ljubavnici odrješuje grijehe i grudnjak - u oči kažu da nemaju pojma tko je preplanuli dendi sa slike.
Pokojni papa Jovan Pavle Drugi propagirao je katoličku „kulturu Života“ kao jedinu nadu protiv današnje nihilističke „kulture smrti“ koja se ispoljava kroz razuzdani hedonizam, abortuse, narkomaniju i slepo oslanjanje na naučno-tehnološki razvoj. Verski fundamentalizam (ne samo muslimanski već i hrišćanski) suočava nas s jednom drugom patološkom „kulturom smrti“ koja je mnogo bliža samoj srži religioznog iskustva nego što su to vernici uopšte i spremni da priznaju.
Svakog jutra kada otvoriš novine, svake večeri dok gledaš neki Dnevnik, osećaš se kao pacijent kome psihijatar pokazuje Roršahove mrlje, koje same po sebi ništa ne predstavljaju, a ti u njima treba da nađeš neki smisao, da prepoznaš neki smisleni oblik… Prevaziđen je strah od loše dijagnoze i skoro da nema nikoga ko u tim crnim, belim i crvenim mrljama vidi ptičice, cveće, zaljubljeni par koji se drži za ruke… bilo kakvu nadu.
Mi danas u Bosni i Hercegovini imamo svega osim svoje slobodne volje. O srcu da ne govorim. Ovdje samo "izdajicu naroda" pogađa sudbina običnog čovjeka u drugom etnosu. I samo budala voli ovu nakaradnu zemlju. Samo jedan krivi korak je dovoljan da padneš iz pragmatike u patetiku. A na popisu je potrebno više nego ikad napraviti pravi korak. Najpraviji. Da se zadovolji stoka. Šta će vam djeca jesti sutra, smislit će već nekako Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
Ono što je zanimljivo u slučaju zebnje bošnjačkih prebrojitelja jeste nesigurnost u uspjeh vlastite identitetske politike, odnosno uspješne interpelacije stanovništva novom bošnjačkom nacionalnom ideologijom. Očigledna kriza nacionalnog identiteta, koja se odražava ili u potpunom odbijanju etnonima Bošnjak u korist identifikacije sa državom (Bosanac i Hercegovac, uglavnom u urbanim sredinama) ili primarnost vjerskog identiteta (musliman, Musliman ili musliman-Bosanac) u odnosu na nacionalni, potiče na razmišljanje o zanimljivoj tezi koja glasi: bošnjačka nacija je, za razliku od srpske i hrvatske, nedovršena nacija.
U toj “domaćinskoj Srbiji”, kojoj je Nikolić predsjednik, dogodi se tako da prirodnom smrću, od srca, umre čovjek. Kako nije riječ o bivšem radikalu ili četničkom vojvodi, hrvatski mediji, televizija i novine – koji sa Čičkobancem dijele sklonost ekstremima – previdjeli su tu, da kažemo, jednu čovjekovu smrt. A umro je Vojin Dimitrijević, svjetski priznat stručnjak za međunarodno pravo, direktor Centra za ljudska prava u Beogradu, gostujući profesor na američkim i skandinavskim sveučilištima, ali što je nama važnije, a ljubiteljima Tome Srbijanca – nevažnije, bio je dosljedan borac za istinu i pravdu, uvijek na strani onih koji su stradavali ili još uvijek stradaju zbog ratne politike Slobodana Miloševića i svih njegovih transformiranih sljedbenika.
Čitav se život pitam što je sreća. Kako je prepoznati? Uhvatiti za glavu ili rep i reći, eto, to je to! Uvijek mi je bilo jednostavnije definirati nesreću. Ne želim nabrajati što je sve za mene bilo ili još uvijek jest, nesreća. Popis bi bio dugačak.