Sve je počelo nakon što se, kao novinarka, uglavnom bavila
finansijama pa su svi oko nje vjerovali da svoje troškove drži u
savršenom redu. Primjetila je kako joj velik dio plate odlazi na sasvim
‘nepotrebne’ stvari poput kafe, večere u restoranu i odjeće te se sama
sebi obavezala da na njih ne troši punu godinu.
Štednju je počela na Crni petak, dan kada trgovci
početkom decembra režu cene i potrošači mahnito kupuju na rasprodajama.
Naravno, nije mogla, a da u tom periodu uopšte ne troši.
Složila je troškovnik za ‘obavezne’ stvari poput hipoteke, održavanja,
životno osiguranje, donacije i račune za mobilne što sve zajedno mjesečno
nije prelazilo 2.000 dolara. Dopuštala je troškove za ličnu higijenu, a
sa suprugom je dogovorila da nedjeljno na hranu neće trošiti više od 35
dolara.
Iako su se bojali da to neće biti izvodivo, Michelle se
plana strogo držala pa je svuda odlazila biciklom, odjeću koju je imala
nosila je dok se ne raspadne te napokon primjetila da se drastična
kontrola troškova itekako isplati – svota na računu samo je rasla.
Hipoteku je čak i preplaćivala, no nisu svi njeni eksperiment smatrali
dobrim. Optuživali su je za ‘turističko siromaštvo’, ali branila se kako
je štedljivost njen izbor.
“Ovaj eksperiment nije se bazirao
na životu u siromaštvu, jer siromaštvo nije izbor, a štedljivost jest.
Uredno sam plaćala sve svoje obaveze i odabrala da jednostavno – ne
kupujem”, objasnila je. Pred kraj godine štednje već je bilo poprilično
teško, ali uspjela je održati obećanje.
Nakon isteka
eksperimenta ekipu s posla počastila je pivom u lokalnom baru i kupila
avionsku kartu kako bi posjetila dedu, a o svemu je napisala i knjigu
“Godina ne-trošenja: Kako sam trošila manje, a živjela više”.