“Tužba je osnovana”, tako počinje obrazloženje presude Kantonalnog suda u Sarajevu u predmetu u kojem je Transaprency International tužio Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo zbog skrivanja ugovora o rekonstrukciji pruge u glavnom bh. gradu.
Ministarstvo saobraćaja odbilo je TI BiH dostaviti ugovor pod izgovorom da su pitali treću stranu odnosno izvođača radova koji je rekao da ugovor sadrži povjerljive podatke koje bi konkurenti mogli iskoristiti.
No u ovom upravnom sporu Kantonalni sud u Sarajevu je rekao da je rješenje nezakonito zbog proceduralnih propusta u prvostepenom i drugostepenom odlučivanju. Rješenje je poništeno i vraćeno na ponovno odlučivanje.
“U tom ponovnom postupku ministarstvo mora da postupi u skladu sa uputama suda koje su izražene u ovoj presudi. Ministsrstvo je dužno sprovesti ponovni postupak, donijeti novu odluku i ne može ponoviti isto obrazloženje zbog kog je pristup ugovoru prvi put odbijen”, kaže za Buku Ena Kljajić-Grgić iz TI BiH.
Suština presude je da je Ministarstvo propustilo da ocijeni odnos između javnog interesa i zaštite pojedinačnih interesa treće strane.
Rješenje je moralo sadržavati obrazloženje, ali isto ga ne sadrži jer je pristup informacijama odbijen, a da nije sproveden test javnog interesa”.
U suštini, sud je donio odluku u korist TI BiH, ali nije naložio da se ugovor treba objelodaniti. Sud tako nešto ne može ni naložiti u ovoj fazi spora.
Analiza presude
Ugovor o rekonstrukciji tramvajske pruge u Sarajevu na relaciji Marijin Dvor-Ilidža potpisan je u junu 2021. godine sa konzorcijem dvije kompanije iz NR Kine, China Shandon international economics and technical cooperation group Ltd. i China railway No 1. Engineering group.
TI BiH je tražio detalje ugovora jer se radi o trošenju javnog novca i rekonstrukciji pruge koja je javni infrastrukturni projekat.
Resorno ministarstvo odbilo je zainteresovanoj javnosti dostaviti detalje trošenja javnog novca. U rješenju kojim se odbija Zahtjev za pristup informacija navodi se da treća strana nije dala saglasnost.
“Utvrđeno je da su navedena rješenja donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu pravila upravnog postupka”, ocijenio je Sud.
U obrazloženju presude navodi se da svaka fizička i pravna osoba ima pravo pristupa informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da te informacije saopšti.
Pravo pristupa informacijama može biti ograničeno samo na način i pod uslovima predviđenim zakonom. No, ministarstvo kojim rukovodi Adnan Šteta odbilo je zahtjev ne poštujući zakonske obaveze pod kojima to može učiniti.
Ministarstvo je moglo odbiti da dostavi detalje ugovora samo ako: tražena informacija nije od javnog interesa, ako osnovano utvrdi da informacija uključuje lične interese koji se odnose na privatnost treće osobe.
No, u drugom slučaju interes javnosti veći je od interesa privatnosti trećeg lica. Sud je to i utvrdio.
“Članom 9. stav 1. istog zakona propisano je da nadležni javni organ saopštava traženu informaciju bez obzira na izuzetak utvrđen u skladu sa članom 6., 7. i 8. ovog zakona, ako je to opravdano javnim interesom. Pri tome uzima u obzir korist i štetu koje mogu proisteći iz saopštavanja informacije”, navodi se u presudi.
Nadležni organ, propisuje zakon, naročito je dužan da prilikom donošenja odluke razmatra okolnosti naročito uključujući: svako nepoštivanje zakonske obaveze, postojanje bilo kakvog prestupa, nepravde, zloupotrebe vlasti ili nemara u obavljanju službene dužnosti, neovlaštenog korištenja javnih fondova, opasnosti po zdravlje ili sigurnost pojedinca, javnosti ili okoline.
Dakle, Ministarstvo je imalo mogućnost da ako utvrdi izuzetak onda dostavi ostatak informacije osim ako uslijed razdvajanja informacija nije postala nerazumljiva.
“Prvostepeni organ tuženog je u provedenom postupku po zahtjevu tužitelja bio dužan utvrditi da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji bio povrijeđen zaštićeni interes, odnosno lični interes treće osobe, te da li je taj interes pretežniji od javnog interesa, cijeneći da li bi objavljivanjem informacije nastala veća korist ili šteta”, navodi se u presudi.
Ministarstvo, utvrdio je sud, nije dokazalo način kojim je ocijenjeno da bi objavljivanjem informacije bila povrijeđena privatnost treće osobe, niti je obrazložilo u čemu se ta privatnost konkretno ogleda.
“Prostepeno rješenje prenosi odgovor trećeg lica dat na zahtjev tužitelja za dostavom navedenih informacija, prema kome treće lice, izvođač radova nije saglasan da se predmetne informacije dostave tužitelju, a u kome se navodi da bi dostavljanjem traženih informacija konkurenti trećeg lica, izvođača radova, stekli prednost u tržišnoj utakmici na tržištu na kojem učestvuje manji krug subjekata koji učestvuju u izgradnji ili rekonstrukciji pruga, jer bi mogli predvidjeti budžet izvođača, te interne metode određivanja cijena za svaki budući projekat , te zloupotrijebiti predmetne podatke na štetu izvođača.”
Šta sve ovo znači?
Pojednostavljeno, Ministarstvo je vjeru poklonilo izvođaču radova, nije ispitalo opravdanost njihovih navoda i bez ocjene javnog interesa vjerovali su onima kojima su dali novac za izvođenje radova, a ne onima čijim se novcem izvode radovi.
Tako je ministarstvo bez kvalitetne analize unaprijed odlučilo da je javni interes manje bitan u odnosu na interes izvođača.
“Jedna je stvar što se izvođač radova tako izjasnio, ali Ministarstvo je kao javni organ koji troši javna sredstava, bilo dužno da to izjašnjenje izvođača preispita i dovede u vezu sa interesom javnosti da dođe u posjed ovih informacija. Postojala je potreba da se odvažu suprotstavljeni interesi: Da li je izvođačev interes da zaštiti svoje informacije, preči od toga da javnost dođe u posjed informacije o tome kako se troše javna sredstva na izgradnji pruge. Taj segment je ministarstvo potpuno izignorisao”, pojašnjava Kljajić-Grgić.
U odluci suda je navedeno da Ministarstvo u ponovljenom postupku mora donijeti novo rješenje.
Zakonom o upravnim sporovima propisano je da se novo rješenje mora donijeti u roku od 15 dana, ali to nije učinjeno.