E moja ljubavi, na velike muke si ti mene stavila. Taman kad sam te našao, upoznao i zavolio, osjetio da si biće koje sam tražio cijeli svoj život ... Volio bih i ja da se mogu smijati, i tebi i sebi, i nama zajedno, i glupostima i mukama i svemu o čemu smo započeli priču, a ništa do kraja ispričali, otvorili bezbroj tema i ponešto rekli ali uvijek nas nešto prekine, zaustavi ili zasmeta. Za sve što bi nas dvoje mogli jedno drugom da kažemo, obojimo, osvijetlimo, pojasnimo, upitamo, uljepšamo ... trebalo bi zaista živjeti u blizini i živjeti godinama. A pitam se kako i gdje da ih tražimo i nađemo.
Kad sam bio mlad govorio sam da želim da nađem nekog ko će mene učiti, a ne ja nekoga. Ko će biti bolji od mene po svemu, ko će s lakoćom moći da prati moj tok misli i da ih produži, postavi u pitanje ili negira svojim argumentima. Ko će da me zavrti svojom pronicljivošću i samim svojim postojanjem, umijećem ljubavi do drugih, ne samo do sebe i ljepotom življenja života. Život koji nam je dan je namijenjen tome da ga svakodnevno ispunjavamo nečim lijepim, ukrašavamo najbolje što umijemo, uljepšavamo svim raspoložljivim sredstvima koje su nam dane. Ali to je većini tako prokleto teško ili misle samo na sebe.
Želio sam da dobijem pravog sagovornika. Nisam nikad želio da ja uvijek budem prokleto u pravu iako su mi mnogi priznali da im je to vrijeme pokazalo. Sve mi se stalno vraćalo kao bumerang - uvijek sam u životu na kraju morao da vaspitavam, učim, objašnjavam, brinem o drugima na razne načine, da odgovaram na njihova pitanja, ublažavam njihove strahove, odagnam i razrješavam njihove traume i čuvam ih od njihovih vlastitih greški.
I onda sam otkrio tebe. To o čemu sam sanjao sve te godine. Drugačiju, a istu, jednostavnu a komplikovanu, veselu a tužnu, brižnu a naizgled grubu, jaku a osjetljivu, mudru a blesavu, obučenu u crno a svu obojenu najljepšim bojama u duši ... Svega ima u tebi ali sve u pravom trenutku i onako kako treba, sa urođenim osjećajem za drugog. Treba to znati, nikad nije svejedno šta, kad i kako nešto dati, uraditi, izgovoriti. I tu si ti životni velemajstor.
Pitam se i zašto me dosad niko nije volio tako kao ti. Voljeli su me neki ljudi i prije ali niko tako otvoreno, nesebično, srčano, toplo i nježno. Svi su pored toga redovno zaboravljali na mene jer su prije svega očekivali moju pomoć i vidjeli samo moju snagu. Doživio sam od bliskih ljudi da su mi bukvalno rekli - a, ti si drugačiji, to za tebe ne važi. Šta ne važi?? Pa šta sam to ja, kao da sam neki jupiterijanac ili možda vampir, ne znam šta bi to uopšte trebalo da znači.
Ti si prva koja mi daje, a ništa ne traži, koja me je upoznala tako reći začas i bez puno objašnjavanja. Sve vidiš, a kao da i ne gledaš, samo onako malo kriomice. I sve ti je jasno, kao nekad i meni, ali ti sežeš dalje, više i bolje. Našao sam te konačno. Tvoja ljubav se vidi, osjeća, kao da me miluje po kosi i drži stalno za ruku. I tako je lijepo to osjećati da djeluje zaista nestvarno. Nisam ja navikao na nešto tako lijepo.
A trebaš i ti mene, sad možda najviše. Savršeno mi je jasno koliko se trudiš da ne pokažeš kako ti je i šta sve preživljavaš. U glavi mi je haos od brige i samo uzalud pokušavam da ovdje funkcionišem normalno, jer sam stalno kod tebe. Ako ne mogu da te držim za ruku ne znači da te ne nosim svuda sa sobom. Ti si moje najveće životno čudo i moraš to i ostati. Volim te kao što nisam nikoga prije, drago moje prekrasno biće.
