Salaš

Na Salašu smo se okupljali porodično. Kao djeca, mrzili smo slične izlete jer su drugari ostajali u gradu, izvodeći ko zna kakve vragolije ispred naše zgrade. Bukvalno smo sestra i ja bolovali zbog toga.

11. mart 2022, 12:00

 

Salaš

 

Početak, verzija 1

Postoji ponavljajuća scena u filmu Gladijator kada se glavni badža Rasel Krou u imaginaciji vraća kući, sinu i prelijepoj ženi. Okruženi su rajsko-brežuljkastim krajevima koji miluju oči i dušicu.

E, pa takva ti je bajo naša Kozara, kad krene mekano da klizi sa visinе Kozaračkog ili Zečjeg Kamena, možda vrhova Mrakovice ili Lisine. Donekle skrivena od glavnih puteva i slučajnih prolaznika, a dobro poznata kozarčanima. Blagorodna za srce i dušu, pitoma kao rakija šljiva što se odvajakda peče u „veseloj mašini“, tu u prikrajku na srebrnoj padini djetinjstva.

Veliko i Malo Palančište su srpska sela pod Kozarom naslikana na takvim brežuljcima. U drugom svjetskom ratu, srpski živalj u njima je najstrašnije postradao. Puno ljudi ne zna da se u oktobru 1942. godine, prije čuvene njemačke ofanzive, sveta kozaračka zemlja silno napila nevine krvi u u zvjerskom zločinu ustaša nad 342 civila, od kojih su 226 bili djeca. Čudno, ali kao dječak nisam znao ništa o tome. Nije se pominjalo, a nije me mnogo ni zanimalo, pravo da vam kažem. Otprilike, kao današnji klinci kad im pričaš, a oni igraju igrice na telefonu i samo klimaju glavom.

Tom smo zemljom nesvjesni hodili, duhove i krike predaka upijali. Potkožno.

 

Početak, verzija 2

Postoje film i serija -Salaš u malom ritu-. Sjećam se nekih crno bijelih scena, ne previše sretnih. Čamac, voda, ljude koji se kriju, viču, .. teški koraci kroz duboku baru, .. i sve to negdi u Vojvodini.

Po istoj toj Vojvodini imanja na selu se nazivaju - salaši. Otkuda takov naziv kod nas u Bosanskoj Krajini, nemam pojma. Znam da niko svoj plac van grada nije nazivao tako. Nekada smo naše izletište nazivali  i „Ranč“ jer je tata volio kaubojce (western ili kaubojske filmove), što je bilo još apsurdnije, ali je i taj naziv simultano preživio i trajao generacijski sa nama.

Kad je otac rekao da ga prodajemo, znao sam da je to ispravna odluka i podržao sam je. Nisam pokazao koliko me je ta činjenica uzdrmala. Kao da se odlomio dio mene, završivši  negdje u tamnoj utrini, jarku. Nema bola, samo praznina, a moj dobri, stari drug Prle misli da mu tvrdim pazar oko prodaje ..

E moj druže, to što smo prodali nema cijenu ..

 

Priča prava

Na Salašu smo se okupljali porodično. Kao djeca, mrzili smo slične izlete jer su drugari ostajali u gradu, izvodeći ko zna kakve vragolije ispred naše zgrade. Bukvalno smo sestra i ja bolovali zbog toga. Tada, naravno, nismo znali da uglavnom ne propuštamo ništa.

Vlasnici polovine Salaša su bili prika i prija, dok su prija i prika bili vlasnici druge polovine. Zamišljenu među ovog neuobičajenog partnerstva činio je šljunkom nabijeni put, utaban po sredini placa.

Ljubo & Ćana, Ljuban & Desa. Jin i jang, svekrva i majka.

Sve izmješano na petoparcu života. Pravi fudbalski triler.

Tik pored ložišta nad kojim su se nalazile verige i kuka gdje je katkad kačen kotlić za kuvanje đakonija, nalazila se „Ladara“, centralni objekat Salaša. Komandno mjesto i trpezarija, danas popularno kao „Headquarter“. Tu se ručavalo i besjedilo, dogovaralo o danima budućim, upijao spokojni mir prirode. Živ prostor gdje se uvijek bilježila neka kretnja, manevar pješadinaca iskrcanih na porodičnu oazu van grada.

Spravljena od običnih dasaka i obojena u neku sivkastu, svijetlo plavu boju prašine, sa krovom postavljenim nekim šmirgl, tareks papirom. Unutra neravan, betoniran pod i nekoliko fiksiranih drvenih klupa. Taman da sedam, osam ljudi nesmetano objeduje.

Ispred Ladare se nalazio čeoni proplanak koji vodi na glavnu, široku dvokrilnu kapiju od crvenih taraba. Sa lijeve strane dva borića na udaljenosti od oko tri, četiri metra. To su u stvari bili stative koje smo otac i ja za tu, najvažniju sporednu stvar na svijetu, koristili.

Prvo sam branio ja, pa kad ćale propisno izbuši malog dječaka preplašenog loptom u pokretu, mijenjali smo pozicije. Sada je on bio golman, mentor i trener, a ja ubitačni strelac. Bacao mi je loptu koja odskače, a ja sam je lovio ljevicom i desnicom, dok dječji znoj ne osvoji sve na meni. Bježala je „bubamara“ tamo i vamo, ali kad bih je pogodio po sridi, kako treba, išla je u drito u gol. Bili su to „dropke“, a moj otac ih je nepravilno nazivao „dropking“ udarcima. Sada kada sam odrastao, uvijek se nasmiješim kad pomislim na taj jezički nesporazum. Radilo se o „drop kick“ udarcima i danas mojim omiljenim.

U donjem dijelu placa, bile su dve barake za odmor izletnika, radnika, djece. Jedna je kasnije evoluirala u malu kuću, bez tekuće vode i struje. Baka i deda su tu znali zanoćiti bez problema, čak ostati sedmicu ili više dana. Tada vrlo strana aktivnost, nama djeci sa betona. Na vodu se išlo do obližnjeg Čičinog izvora, zamotanog u oštru brinu preko puta Salaša, spuštajući se iza nestvarne karoserije plavog Autortransportovog autobusa, odavno vozački izdahnulog.

Na Salašu se uglavnom uzgajalo voće. Rađale su maline kod Ćane, uvijek šljiva savki za pojesti, ali i za napraviti domaćeg pekmeza. Sve dok bolest šarka nije spučila stabla, jedno po jedno. Kod Vlačina jabuka na sve strane, pa jedna trešnja kod Banjaca i po jedna višnja sa obe strane, kao neki kiseli čuvari staze. Sve smo to brstili kad dođe vrijeme. Znali smo preskakati donju ogradu da se natučemo trešanja kod komše Savana. Ciljali smo čitav niz stabala u najplodonosnijim godinama. Jednom je sestra Jana visila sa jednog od njih, zakačena platnom šorca za šiljak. Nismo znali da li da plačemo ili da se smijemo toj sceni filmskoj, prije nego smo joj pohitali u pomoć.

Na Salašu se mogla osjetiti i disharmonija u porodici, odnosno trenuci kad odnosi među supružnicima, posljedično međ’ prikama i prijama, nisu najbolji. Tada bi se pokazivala druga lica učesnika, gordost u situacijama, oštar i težak krajiški karakter, diplomatija kod prija i tome slično. Bilo je napetih trenutaka, kao neka južina da opali po mozgu, pa se sve strmekne u majčinu.

Jednom prilikom se okupila i sva šira rodbina sa ćaćine strane, kad nas je bilo maltene tridesetak glava, što velikih nečešljanih, što malih neposlušnih. Čudno, ali neke ljude nisam sreo još od tada.

Kad je stigao nesretni, poslednji rat, tamo smo uzgajali krompir, luk, šargarepu, da ne bude gladnih. Nije bilo goriva, pa smo đed Ljupče i ja „šerovali“ naš sivi poni bicikl – on, da ode do Salaša 7 kilometara udaljenog od centra grada, a ja da ispitam sva značajnija dešavanja na Urijama, odem do Sane na kupanje, gledam stidljivo simpatije iz prikrajka, špijuniram teču Rikija u švaleraciji.

Bio je to čak i poligon za vježbanje gađanja iz pištolja, za ne daj Bože. Prvi put sam pucao tada, u neki mali, neizvađeni panj. Zaglušujući zvuk koji para tišinu i rezak miris baruta. Težak pištolj kalibra 7.62 u mojoj ruci.

Plašeći se da će ih bez valjane dozvole konfiskovati, nekoliko godina nakon završetka rata, deda je zakopao oba pištolja na Salašu. Mala limena kutija, u njoj stari Zastavin pištolj kalibra 7.62 mm i predivno dizajnirana italijanska Berreta sa jezičkom i duguljastom drškom, čudnog ili sličnog kalibra 6.35 mm. To je bilo đedovo, vukući tragove još od onog velikog rata i plan je bio da pripadne meni, kao uspomena na njega, porodicu i silne ratove koji se odnekud stalno vode na Balkanu. Iako sam prezirao oružje, ovaj italijanski ljepotan mi se iskreno sviđao.

 

EPILOG:

Salaš je prodat.

Pištolj nikada više nije opalio, Bogu hvala.

Nije pronađen, te je vjerovatno ostao u zemlji, gdje skončamo svi.

 

Salašu je udahnut nov život i dolaze neki drugi ljudi i djeca. Želim da prožive sve lijepo što smo tamo dodirnuli i još pregršt divnih, neizrečenih ljepota preko toga.

Nama, dobrovoljnim izgnanicima, ostaje sjećanje na sretni dodir djetinjstva i brežuljaka voljene Kozare, kao vječna inspiracija. To je tajna krajiška Provansa i Šumadija, heroj planina, nježna, pa čvrsta po strukturi i potrebi. Nikad za potcjenjivanje, kao i krajišnik, kozarčanin.

Ostaje podsjećati da će doći trenutak da se kući vratimo, nakon proputovanja.

 

Tamo gdje je toplo oko srca i vjetar pirlika prijatno, gdje je staro ognjište i krv vrela krajiška, gdje se fićuka pjesma đedova:

Šećer jevo, šećer jevo

da sam znao ne bi!

Sve b’ ja draga, sve b’ ja draga,

ostavio tebi!

 

Oj đevojko, oj đevojko,

Dragaj dušo moja, oj đevojko!

 

P.S. S proljeća, kad sve obehara i zamiriše, najljepše je promuvati se po makadamu što još uvijek vijuga pored Salaša, lagano uzbrdo prošetati, te široko udahnuti i otkloniti se od velegradske vreve.

Pa pođimo ..

 

Februar 2022, Oguman