Petog avgusta 1992. godine, svijet je saznao za postojanje prijedorskih logora Trnopolje i Omarska nakon što je ITN objavio snimke izmučenih logoraša.
Logor Trnopolje, u blizini Prijedora, bio je pod kontrolom srpskih snaga i služio je kao mjesto zatočenja, uglavnom žena, dece i starijih muškaraca, u kojem su se dešavala ubistva, mučenja i silovanja. Svake godine, 5. avgusta, Centar za mlade KVART obilježava “Noć u Trnopolju” u znak sećanja na žrtve logora na mjestu bivšeg logora Trnopolje.
Ove godine održana petnaesta Noć u Trnopolju gdje su bili prisutni mladi iz cijele regije. U okviru samog događaja održana je debata, razgovaralo se o publikaciji “Mediji i dehumanizacija” Studija slučaja Prijedor april – septembar 1992. godine, autora Jasmina Medića i Mersihe Jakšić, prikazani su filmovi.
Da se ne ponovi, nikad, nikome
Osnovna poruka koja je poslana iz Trnopolja sinoć jeste da se ovo nikad ne ponovi, nikome.
Foto: Dejan Rakita
Kultura sjećanja mora biti prostor učenja, empatije i razumijevanja, a ne sredstvo za nove podjele i političku mobilizaciju, poručio je novinar, aktivista i stručnjak za tranzicionu pravdu Refik Hodžić, upozoravajući da se sjećanje na ratne zločine prečesto koristi za produbljivanje sukoba umjesto njihovog prevazilaženja.
Govoreći o značaju obilježavanja Noći Trnopolja, Hodžić ističe da nije dovoljno samo prisjećati se prošlosti, već je važno kakvu poruku to sjećanje nosi.
„Postoji kultura sjećanja koja mlade ljude mobilizira za neke buduće sukobe, koja poručuje: ‘Nikad više nama’, ali ostavlja prostor da se isto dogodi nekome drugom. Noć Trnopolja predstavlja drugačiju kulturu sjećanja – onu koja nastoji izvući i one koji su još uvijek u rovovima, ali i spriječiti mlade da u njih ikada uđu“, kaže Hodžić za BUKU.
Prema njegovim riječima, svrha sjećanja ne smije biti proizvodnja mržnje ili nepovjerenja, već razumijevanje posljedica koje nastaju kada dehumanizacija postane dio političke ideologije.
„Sjećanje nas mora učiti šta se događa kada jedna zajednica počne vjerovati da je jedan narod vrijedniji od drugog. Kada takve ideje postanu službena politika, završavaju logorima poput Trnopolja, Omarske ili Keraterm.“
Foto: Dejan Rakita
Iako se često stiče utisak da Bosna i Hercegovina ni tri decenije nakon rata nije napravila iskorak, Hodžić smatra da svakodnevni život govori drugačiju priču.
Građani su taoci politika
Prisjećajući se vlastitog iskustva iz Prijedora, kaže da su u naselju u kojem je odrastao danas ljudi koji su tokom Oluje protjerani iz Hrvatske, ali da je zajednički život pokazao kako se međusobno razumijevanje gradi kroz svakodnevne odnose.
„Moja majka je sa komšijama Srbima razgovarala, pomagali su jedni drugima, dijelili život. Tako shvatite da smo svi preživjeli različite tragedije i da smo itekako sposobni osjećati jedni s drugima.“
Međutim, Hodžić upozorava da su građani i dalje taoci politika koje kulturu sjećanja koriste kao instrument mobilizacije.
„Političari u kulturi sjećanja vide izuzetno snažno gorivo za vlastite ciljeve. To nije specifično samo za Bosnu i Hercegovinu. Takve manipulacije postoje širom svijeta.“
Hodžić smatra da je zanimljivo što, uprkos stalnoj nacionalističkoj retorici, među običnim ljudima nema onoliko mržnje koliko bi se moglo očekivati.
„Kada pogledate političke poruke i medije pod njihovom kontrolom, očekivali biste mnogo više nasilja među ljudima. Ali ljudi i dalje žive zajedno, prijatelji su, sarađuju, zaljubljuju se i zasnivaju porodice. Društvo je razvilo određenu otpornost na takvu retoriku.“
Posebno upozorava na ono što naziva „nadgledanjem javnog diskursa“, odnosno stvaranjem granica o tome ko smije govoriti o prošlosti i na koji način.
„Ljude se pokušava uvjeriti da su drugi zauvijek neprijatelji. Međutim, stvarni život pokazuje nešto sasvim drugo“. kaže naš sagovornik.
Govoreći o politici, ističe da razloge zbog kojih građani glasaju za određene političke opcije ne treba pojednostavljivati.
„Mi vrlo malo znamo zašto ljudi glasaju ili apstiniraju. Kultura sjećanja jeste važna, ali nije jedini razlog političkih izbora. Potrebno nam je mnogo ozbiljnije istraživanje društva, umjesto donošenja brzih zaključaka.“
Moramo govoriti o povjerenju i prijateljstvu
Hodžić je poručio da je Bosni i Hercegovini potrebna hrabrost da ljudi javno govore o međusobnom povjerenju i zajedničkom životu.
„Treba nam hrabrost da kažemo da volimo svoje komšije Srbe, da su to naši prijatelji, ljudi kojima vjerujemo i s kojima zajedno odgajamo djecu. Često pristajemo na svojevrsno nadgledanje javnog diskursa i prešutimo takve stvari zbog straha od reakcija.“
Prema njegovim riječima, jedini odgovor na dehumanizaciju jeste humanizacija.
„Ne možemo se protiv dehumanizacije boriti novom dehumanizacijom. Upravo to žele oni koji šire mržnju da i sami počnemo gledati druge kao neprijatelje. Zato je važno imati hrabrosti reći da nećemo prihvatiti takav narativ i da naši susjedi nisu naši neprijatelji“, zaključio je Hodžić.
U okviru događaja Noć u Trnopolju prikazana su dva filma umjetnika iz Sarajeva Bojana Stojčića koji smatra da je suočavanje s prošlošću moguće jedino kroz činjenice, odgovorno pamćenje i otpor političkim manipulacijama, poručeno je u razgovoru održanom uoči projekcije njegovih filmova u okviru manifestacije Noć Trnopolja.
Foto: Dejan Rakita
Stojčić je ispričao da je njegov prvi film nastao gotovo slučajno, tokom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama. Zatekao se u Detroitu, a potom odlučio otići u Dayton, grad u kojem je 1995. godine pregovaran i potpisan Dejtonski mirovni sporazum.
„Htio sam vidjeti šta se dešava na mjestu gdje je pregovarana današnja Bosna i Hercegovina, šta moje bosansko tijelo tamo znači i kako se ponaša“, rekao je Stojčić za BUKU.
Dolaskom u hotel u kojem su vođeni pregovori, zatekao je gotovo prazan prostor.
„Shvatio sam da sam jedini gost hotela i to mi je bila snažna metafora. Upalio sam kameru i počeo snimati šta znači biti na tom mjestu i šta ono simbolizira“, rekao je umjetnik, dodajući da mu je upravo taj film otvorio prostor za intenzivniji rad u mediju filma, ali i motiv hotela kao mjesta koje nosi slojevita društvena i politička značenja.
U okviru manifestacije prikazan je i njegov film Steel Hotel Song, sniman u Hotelu Internacional u Zenici. Nekada je taj hotel bio dio željezare Zenica, a nakon privatizacije ostao je jedini objekat nekadašnjeg industrijskog giganta.
„Radnice i dalje čuvaju taj hotel, dok se preko puta nalazi Bilino polje, gdje se igraju fudbalske utakmice. Snimao sam eho tog slavlja i slavljenja zemlje unutar praznog simbola nekadašnje industrije“, objasnio je on.
Teme prošlosti nisu završene
Govoreći o važnosti kulture sjećanja, Stojčić je naglasio da teme prošlosti nisu završene, već su sastavni dio sadašnjosti.
„Od ključne je važnosti povezivati prošlost i sadašnjost. Danas svjedočimo pokušajima negiranja, mijenjanja ili reinterpretacije istorije. Upravo zato je neophodno polaziti od činjenica i na njima graditi nove kontekste. To je jedini odgovoran pristup umjetnosti, ali i građanskom aktivizmu“, istakao je.
Posebno se osvrnuo na način na koji se godišnjice ratnih zločina i stradanja koriste u političke svrhe.
„Zbog dejtonskog ustrojstva naše stvarnosti politika je postala glavni proizvođač kulture sjećanja. Memorijalizacija strašnih zločina često se svodi na folklor i dnevnu politiku. Mjesta stradanja koriste se za političke ciljeve, umjesto da im se pristupa s dostojanstvom koje zaslužuju“, rekao je Stojčić.
Prema njegovim riječima, upravo takav odnos onemogućava ozbiljan pristup memorijalizaciji.
„Umjesto dostojanstvenog i činjeničnog odnosa prema prošlosti, svake godine iznova dokazujemo ono što je već utvrđeno“, upozorio je.
Govoreći o važnosti istorijskih činjenica, Stojčić je naglasio da je precizno dokumentovanje žrtava jedan od ključnih načina borbe protiv manipulacija.
„To smanjuje mogućnost reinterpretacija i političkih kalkulacija. Nažalost, živimo u društvu u kojem ni o mnogim osnovnim podacima nemamo potpune evidencije, pa činjenice, sjećanje i dokumentacija ostaju prostor za različite manipulacije“, rekao je.
Osvrnuo se i na Dejtonski mirovni sporazum, ocijenivši da je njegova uloga bila neophodna za zaustavljanje rata, ali da nije zamišljen kao trajni politički okvir.
„Dejtonska Bosna i Hercegovina je istovremeno nemoguća i neizbježna. Sporazum je bio nužan da zaustavi genocid i krvoproliće, ali nikada nije bio zamišljen kao trajna kategorija. Danas smo zarobljeni u toj neprolaznoj privremenosti koja i državu i njene građane drži u svojevrsnom limbu“, rekao je on.
Stojčić djeluje kroz fotografiju, film, instalaciju i performans, a posljednjih godina fokus njegovog rada usmjeren je na istraživanje identiteta i pozicije Bosne i Hercegovine na periferiji Evrope.
„Zanima me šta znači biti građanin Bosne i Hercegovine na periferiji Evropske unije i kako ta pozicija oblikuje moj lični subjektivitet, ali i društvenu stvarnost u kojoj živimo“, zaključio je Stojčić