Gospođa koja prodaje čarape i gaće na pijaci: Pacijenta odvesti u Vuka Vrčevića, skinuti ga golog, zapaliti četiri vatre, na sve četiri strane sveta. Onda videti šta će da uradi. Ako čučne i počne da vrišti, to je znak da mu ima spasa, pošto bi to i normalan čovek uradio. Ako potrči u vatru, to je znak da je baš lud i da mu nema spasa. Ne sprečavati ga. Neka gori. Bićemo dobri sa svakim predsednikom. Ako protrči između vatri i pobegne, nemojte ga juriti, možda je to njegov beg u ozdravljenje. Ako se vatra proširi po neposrednoj okolini, bez panike, to se kod nas dešava svaki drugi dan. Ugasiće je kiša ili vatrogasci. Šta, bre? Kobre? Pa, dobro, pustićemo pse na njih, puštali smo ih i na lisice i na policiju i na pacove i na štakore i na kamione što prolaze, niko im nije umakao. Posle ćemo da ih oderemo i napravimo deci svečane sipele od zmijske kože za novu školsku godinu.
Narkoman koji se druži sa zmijama i pacovima u Beogradu na vodi: Prvo mu prevrnuti džepove, pun je k’o brod, ko zna šta ima u njima. Skinuti mu sat, patike i sve markirano što nosi. Ako se buni, znači da nije skroz lud, možda ga to povrati u normalu. U tom slučaju, otrčati sa robom do Ljube u „Pećinu“ i zameniti je za mić i po ili dva. Ako se bolesnik ne buni, nema frke. On je nama, zmijama i pacovima oduzeo dom, možemo i mi njemu nešto da uzmemo i staloženim korakom odemo do Ljube u „Pećinu“, gde ćemo, zahvaljujući odsustvu vidljive frke, možda dobiti i dva i po mića. Kobre? Da, bre! Imamo i mi zmije, ono, složiće se, fazon ko jebe budalu. Ionako će jednog dana sve ovo ponovo biti naše. Možda ne sutra, ali za dve hiljade godina sigurno.
Sigurni glasač SNS iz Rudne Glave: Pa, ako je baš toliko lud da dođe ovamo treći put za dva meseca, ušunjaću se kod ludog Đoke što uvek glasa opoziciju, ukrasti mu petla, zaklati petla, skuvati supu od petla, ponuditi predsednika, ako odbije opozicionog petla, onda stvarno nije normalan. Ako kusa, onda znači da je u njemu ostalo dovoljno razuma da se pravimo kao da se ništa neobično ne dešava. Usput, zakoljemo i ludog Đoku. Može i predsednik lično da ga prikolje, u ovom kraju to je stari lek za lečenje ludila. Komunističkog ludila. Zakolješ komunistu i odmah ti bude lakše. Zakolješ dvojicu i živećeš sto godina. Paziš samo da te OZNA ne uhvati. Kad pojedemo supu, deca održe svečanu recitaciju, može s kamerama, može i bez, to zavisi od predsednika. Kobre? Mogu i one da jedu supu. Taman posle zajedno srušimo Đokinu kuću, da šurak konačno tu digne benzinsku pumpu. Eto, to ti je ta seljačka mudrost.
Pitomac akademije za mlade lidere: Ako je predsednik lud, onda smo svi mi ludi. Ako nije lud, ludi su Đilas, Šolak i Jeremić. Da ih streljamo, a šta drugo sa ludacima? živela Srbiija. zašto ste tako nasrtljivi, ko vas plaća, lepo sam rekao, ako je predsednik lud, ja sam još luđi. Ako predsednik trči niz stepenice i vrišti, ja ću da trčim go niz stepenice i vrištim. Ako predsednik trči go niz stepenice i vrišti, ja ću sebi da oderem kožu s leđa i da trčim niz stepenice. I da vrištim, naravno. Ne samo zato što sam lud, nego i zbog leđa. Ako predsednik skoči sa Brankovog mosta, ja skačem sa Pančevačkog. Kako to, ne verujete mi? Pa šta ću ja s ludim predsednikom, osim da budem još luđi od njega. To je sve što su nas na akademiji učili. Kako predsednik, mi još jače. Kako to mislite ja sam glup, ali nisam lud? Pa baš zato što sam glup, mogu da budem lud koliko i predsednik, a i više. S Pančevačkog mosta, da. Dobro, ajde, ne. Visoko je. Možda s one strane gde Renato čeka sa čamcem. Ispadnem lud, ali ipak preživim. Batrgam se u čamcu, ali ne dovoljno jako da upadnem nazad u reku. Kako to mislite nisam ni glup ni lud? Vređate? Vi domaći izdajnici samo to i umete. Uz predsednika do smrti! Kako čije, pa njegove! To jest naše, tačnije moje, ne mogu da garantujem za ostale mlade lidere, mada garantujem da smo luđi nego što mislite. A i gluplji. A, šta je bilo? Zbun? Nema tog fašiste koji može da se nosi sa mladim liderom u verbalnom duelu. Intelektualno smo superiorni iako smo mentalno inferiorni, to je ključna formula našeg pokreta. Živeo Vučić, živela Srbija. I za kraj, nekoliko misli na kineskom, koje ću izgovoriti u sebi:
Penzionerka na bromazepamima: Bromazepam od tri miligrama čim se probudi i još jedan čim se probudi. I još dva, čim se probudi. Onda još dva uz ručak, punjene lignje ili punjene paprike, svi znamo šta predsednik voli. I još dva posle ručka. I još tri. Posle pola sata još šest bromazepama , a posle petnaest minuta još deset. I uveče dvadeset komada za miran san. I očas posla, predsednik će se smiriti. Ja tako radim od 1993 i šta mi fali? Kad treba, glasam, kad treba, psujem onu kozu sa trećeg sprata, koja laje protiv vlasti i sve to na 56 bromazepama. Imam 900 kutija u špajzu, taman da kraj života dočekam s osmehom na usnama. Nije predsednik poludeo iz čista mira, poludeo je od takvih kao što ste vi. Da, da, može atentat da se izvrši i bez metka, naročito ako je žrtva nežna kao on. Dakle, ne pacijent, nego žrtva. Da ste ćutali i pustili ga da radi, ne bi skrenuo s uma. I onda mene pitate kako mu pomoći. Sa 176 bromazepama dnevno, eto kako. Neće ga to ubiti, ne budite bezobrazni. Pre ću ja vas ubiti. Šta mislite što nosim ovaj nož sa sobom? To je pravi lek. Pobiti vas sve i predsednik će odmah ozdraviti. Šta je sad? Gde bežite? Čim vidite nož, vuna kićo. Možda vas ja neću stići, ali neko hoće. Ima nas više! Svi smo ludi! Branićemo zdravlje predsednika do vašeg poslednjeg preklanog vrata.