Nekakvo je nedoba poslije posla. Ni tamo ni ovamo. Ne sjećam
se ni šta sam tačno radio po kući kad začuh sa TV-a glas jedne djevojčice.
“Drago mi je što
je napravljeno ovdje igralište, i zahvaljujem Obrenu Petroviću i…i… Davoru
Saviću.”
Nevjerica, hvatam se za daljinski i pojačavam ton, jer još
uvijek ne vjerujem šta čujem.
Odmah nakon djevojčice, pojavljuje se i dječak sa riječima: Zahvaljujem se Obrenu Petroviću (inače kandidat
za gradonačelnika) što je ovo ovako fino napravio…”
Ma nije moguće, ali nema ripita.
Mislim, znam da smo smećari, ali da se usred kampanje neko
sjetio da ovako iskoristi dvoje mališana. Da su roditelji te djece toliko
zagrizli u partiju. I da je jedan medij to tako prikazao. Užas.
I da, za dobro obavljen posao, djeci je čika Obren podijelio
i bombone. Bravo! Ovo ni najveći majstori propagande ne bi smislili.
DNO DNA
Nekoliko dana poslije, sjetim se tog priloga, i kucaj po
pretraživaču. Obren Petrović, Doboj, igralište…
I na kraju, pojavljuje se poznata slika. Video na youtube-u pod nazivom DOBOJ IGRALISTE 7 9.
Po automatizmu, prerađujem to u vijest i kačim na portal, ne
bi li ljudi vidjeli svu ogavnost političara i medija koji su ovo pripremili. U
toku dana, društvene mreže bruje o tome, video sa 50 skače na 5.500 pregleda,
stiže osuda Kluba novinara, osuda javnosti i jedan komentar na portalu koji me
je i natjerao da napišem ovaj tekst.
“Poštovani
administratoru, obzirom da niste uopšte upućeni ili ne možete ili ne želite da
se pomirite sa činjenicom, da narod Doboja voli svoju stranku i časno se bori
da ista ostane tu gdje jeste.Ja sam roditelj pomenute djevojčice koja daje
izjavu. Naime, ja sam presrećan šta su baš nju izabrali ispred većeg broja
djevojčica i dječaka koji su tu veče bili tu. Nit’ ko koga koristi nit’ se tu
veče radilo o podmićivanju, naime, igralište za djecu je potreba kako našoj
tako i djeci čiji roditelji nisu članovi SDS-a. Stoga, prije nego bilo šta
napišete ili objavite dođite na lice mjesta, uvjerite se i budite sigurni u to
šta objavljujete…”
I neka mi neko kaže
da je ovo normalno? Razumijem ja to, roditelji su ti koji odlučuju za svoju
djecu, ali ovo je stvarno previše.
Pa, ovako brutalno korištenje djece bi trebalo odmah da bude
kažnjeno. Kazna za medij, političara, pa
čak i roditelje?
A da, takva je praksa u onim zemljama koje nazivamo
normalnim, ne i u BiH. Kod nas roditelj zna uvijek šta je najbolje za njegovo
dijete.
Ovdje je još uvijek iskorištavanje djece u političke svrhe
nešto sasvim normalno, jer, majku mu, koliko je onih koje roditelji ubiše od
batina. A i na to se gleda kroz prste!
Foto: Facebook
Ono što je zabrinjavajuće jeste da ovo nije usamljen slučaj, i da
se djeca širom BiH korite u izbornoj kampanji, koja je tek na pola puta. Igra se na emocije, dječju nevinost, samilost…
Samo, šta je sa roditeljima te djece? Da
li im je partija toliko popila mozak, ili su spremni sve da urade za svoju
guzicu i guzicu svog šefa. Pa čak i da žrtvuju vlastitu djecu.
ZLOUPOTREBA NA SVAKOM KORAKU
Po društvenim mrežama se postavljaju fotografije sa djecom koja
grle i ljube plakate na kojima su političari. Skupljaju se mališani da nose
zastave stranaka obučeni u prevelike majice i poklopljeni kačketima u
partijskim bojama. Djeca se turaju i u predizborne spotove, gdje razdragano i
bezbrižno trče u naručje kandidatima na izborima.
Odjednom su se stranački aktivisti i kandidati sjetili da
ovdašnjoj djeci trebaju knjige i pribor za školu. Tako se uz jednu fotografiju ili prilog na
nekoj od stranačkih televizija mahom dijele sve potrepštine za školsku godinu. Daju se paketići sa slatkišima i igračkama…
I sve se to radi bez ikakve reakcije nadležnih institucija.
Svi šute!
Koliko je prisutna zloupotreba djece u političkim kampanjama
i zašto je ona nešto sasvim normalno u našem društvu možda najbolje mogu da
ocijene stručnjaci.
Zato smo razgovarali sa Ombudsmanom
za djecu Nadom Grahovac.
Ona navodi da Bosna i Hercegovina i ove izbore dočekuje sa
izbornim pravilima koja nisu prepoznala ni potrebu ni važnost zaštite djece i
njihovih interesa u političkoj kampanji.
Za nju nema sumnje da je najbolji interes djece, na koji
djeca imaju pravo, da se i u izbornoj kampanji obezbijedi potrebna zaštita, a
to znači da se djeca ne koriste u kampanji za ostvarivanje ciljeva odraslih.
Ipak, stanje na terenu je drugačije.
“Djeci nije mjesto na
bilbordima, tribinama, posterima i aktivnostima političkih stranaka, već u
programima, koji će u datim uslovima ponuditi moguća rješenja i odgovoriti na
potrebe djece. Zaštita prava djece u svim oblastima, pa i u ovoj, zahtijeva
jasna pravila koja uređuju obaveze nadležnih službi i institucija na postupanje
i odgovornost za nepoštovanje utvrđenih pravila i procedura”, rekla je Grahovac
za BUKU.
Prema njenim riječima, iako djeca ne glasaju, oni imaju
svoja prava, a njihova prava su samo potrebe koje svako dijete ima na putu svog
odrastanja.
“Te potrebe zahtijevaju i adekvatno medijsko izvještavanje.
Svako izvještavanje o djeci, djecu izlaže pažnji javnosti na različite načine,
zato je važno interes javnosti usmjeriti
na pojavu i problem, a ne na dijete, i pri tome imati procjenu da li će i kako
objavljena vijest uticati na dijete i njegov razvoj i ne samo danas već
dugoročno. Prilozi koje smo imali priliku da vidimo potvrđuju i nedovoljnu
osjetljivost medija za izvještavanje o pitanjima i problemima koji se tiču
djece. Dobro je da se otvaraju objekti
namijenjeni djeci, da se djeci nude različiti sadržaji i usluge, svakog dana i
u izbornoj kampanji, ali izvještavanje o tome mora prepoznati profesionalnu obavezu i dužnost novinara da zaštiti
djecu i njihove interese”, rekla nam je Grahovac.
Foto: Facebook
I psiholog Srđan
Puhalo smatra da u kampanji možemo da vidimo veliki broj primjera
zloupotrebe djece u svrhu promocije pojedinaca, što je, prema njegovim riječima
i razumljivo, ako gledamo pozadinu takvog načina razmišljanja i djelovanja.
“Veliki dio krivice snosi taj socijalistički mentalitet
koji još uvijek vlada kod nas, gdje nije problem da se djeca koriste u
promociju sebe. Posebno je to škakljivo kad se zloupotreba djece dešava bez
saglasnosti roditelja, iako je u oba slučaja to nedopustivo. Ipak, kod nas
roditelji često pristaju na to i mi ne možemo ništa u tom slučaju”, rekao
je Puhalo.
On objašnjava da je ogroman problem što se vrlo malo o tome
vodi računa. Kako kaže, sve zloupotrebe se samo konstatuju i nakon toga se
ništa ne dešava.
Zbog toga, Puhalo postavlja pitanje šta će nam zakoni,
konvencije i regulativa ako se to ne primjenjuje.
“Iskreno, ovdje niko ne daje dijete da ga čereče, ali
roditelj je taj koji odlučuje za u njegovo ime do njegove 18 godine. E sad, mi
možemo raspravljati da li on to radi dobro ili loše, ali ako su njegova
uvjerenja takva da on smatra da njegovo djete treba da aktivno učestvuje u
nečijoj promociji, mi ne možemo mnogo da učinimo. Ipak, mnogo su češće situacije
da se zloupotreba vrši pri spontanim okupljanjima, kao što je to radio Igor
Radojičić pri gradnji pomoćnog stadiona ili Obren Petrović na otvaranju
igrališta. Tu je očigledno da se djeca koriste zarad ličnih interesa”,
kazao je Puhalo.
A KOGA ĆEMO DA
KRIVIMO
I sad, kad ovdašnjem načinu odgajanja djeteta (batina je iz
raja izašla) dodamo i maltretiranje djece, tako što ih izvrgnemo političkoj
manipulaciji, kakvu ćemo mi to budućnost imati. Vjerovatno ne bolju od
sadašnjosti.
I koga onda da krivimo?
Da li su to lokalni političari koji djeleći poklone i
milujući svojim nepoznatim rukama opsjedaju djecu tokom kampanje? Ili možda
roditelji koji zbog svojih političkih ubjeđenja ili interesa dopuštaju da im se
iskrištavaju njihovi najmiliji?
Ma ne… Krivicu treba da tražimo u svima nama, jer smo mi ti
koji svojim ćutanjem još uvijek održavamo oko sebe svijet u kome je ovakvo
ponašanje sasvim normalno.