Preuzeto sa telegram.hr
Riječ je o slučaju koji se veže uz Tomislava Merčepa i optužbe za ratne zločine 1991. na području Pakraca, Zagreba i Kutine koje su počinili Merčepovi eskadroni smrti. Kako se navodi u presudi, tužiteljice D.G. i njezina majka J. Miletić, koja je u međuvremenu preminula, podnijele su 21. rujna 2004. tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade štete.
U tužbi su navele da su 1. studenog 1991. pripadnici Jedinice pričuvnog sastava MUP-a RH, a sumnja se na Merčepove ljude, odveli Vasilija i Milorada iz obiteljske kuće u Kutini, te da su oni kasnije pronađeni mrtvi u mjestu Bujavica, kod Pakračke Poljane. Republika Hrvatska u obrani je navela da nikad nije dokazano da su oca i brata tužiteljice usmrtili pripadnici MUP-a ili Hrvatske vojske, te se pozvala na prigovor zastare, no sud te tvrdnje nije prihvatio.
Predstavio se kao Merčepovac
Tijekom višegodišnjeg postupka saslušano je pet svjedoka, kao i tužiteljice D.G. i J. Miletić. Svjedok i rođak ubijenih S. Miletić na ročištu održanom 19. ožujka 2012. kazao je da su osobe koje su odvele Vasilija i Milorada bile u vojničkim odorama, ali se nisu predstavile, niti je on pitao tko su.
Drugi svjedok N.R. opisao je trenutak koji se dogodio neposredno prije odvođenja oca i sina u smrt. Ispričao je da je nepoznato vozilo došlo do njegove kuće, te da se jedan čovjek koji je bio odjeven u uniformu HV-a predstavio kao pripadnik Merčepove jedinice i tražio kuću Vasilija Miletića. Tom je prilikom S. Miletić pokazao gdje Vasilije i Milorad žive.
Prepoznala ga po fotografiji
J. Miletić kazala je da je bila u kući kada su nepoznate osobe došle po njezinog supruga i sina, a u magazinu Globus naknadno je na fotografiji prepoznala jednu od osoba koja je odvela Vasilija i Milorada.
Kasnije je, prema riječima svjedoka S.I., pokušala pronaći supruga i sina. Ona je sa spomenutim svjedokom 16. studenog 1991. otišla u Pakračku Poljanu te od jednog stražara zatražila obavijest o Vasiliju i Miloradu Miletiću, no pojavio se zapovjednik postrojbe koji je vikao na njih i naredio im da se udalje.
Svjedok N.P. na sudu je rekao kako je četiri dana nakon što je J. Miletić pokušala od zapovjednika dobiti informacije o članovima obitelji, 20. studenog 1991. odveden u Pakračku Poljanu, u prostoriju krvavih zidova. Ispričao je da mu je jedan od čuvara kazao kako je imao sreće, jer je prijašnja grupa od 11 ljudi ubijena, te da su među njima bili otac i sin iz Kutine.
‘Milorad je bio u lošem stanju’
Posljednji svjedok A.P. kazao je da je u navedenom periodu 1991. radio u Petrokemiji u Kutini, te da su ga iz firme odvela dvojica muškaraca u maskirnim uniformama. Smjestili su ga u svlačionicu kraj igrališta i vezali ga lisicama. Rekao je kako je u jednom trenutku u prostoriju doveden Milorad, koji je prema njegovim riječima bio u lošem stanju, ali da su ga stražari odmah odveli u drugu prostoriju.
Općinski sud u Kutini u presudi navodi da je na temelju iskaza utvrdio odgovornost Republike Hrvatske u ovom slučaju, te da se na temelju dokaza može također utvrditi da su pripadnici policijske jedinice 1. studenog 1991. odveli oca i sina iz njihove obiteljske kuće i neutvrđenog dana ih usmrtili vatrenim oružjem.
Sud sumnja na Merčepovu postrojbu
Ističe se i da presudom od 12. svibnja 2016. Tomislav Merčep nije proglašen krivim za navedeno djelo, odnosno da su pripadnici njegove postrojbe pričuvnog sastava MUP-a prisilno odveli Vasilija i Milorada, čija su tijela pronađena nedaleko od mjesta gdje je Merčepova postrojba bila stacionirana.
Kako se navodi u presudi, Merčep je osuđen samo za odvođenje i usmrćivanje Veljka Stojakovića po zapovjednoj odgovornosti, a njegovo tijelo pronađeno je zajedno s tijelima 12 osoba na području Bujavice, no među njima se nisu nalazila tijela Vasilija i Milorada Miletića. No, sud tvrdi da postoji velika vjerojatnost da su oca i brata D.G. odveli i usmrtili pripadnici Merčepove postrojbe.
Optužnica zbog ubojstva civila
Inače, u lipnju 2011. podignuta je optužnica protiv Tomislava Merčepa zbog ubojstva civila, među kojima su Mihajlo, Marija i Aleksandra Zec, Miloš Ivošević, Rade Pajić, Marko Grujić te Vasilije i Milorad Miletića.
Optužnicom ga se teretilo da je izravno zapovjedio ili nije spriječio protuzakonita odvođenja, pljačku, mučenje 52 civila s područja Zagreba, Kutine i Pakraca, od čega je ubijeno njih 43, troje se vode kao nestali, a šestoro je s teškim fizičkim i psihičkim traumama preživjelo.
U optužnici se navodilo i da je jedna jedinica pričuvnog sastava MUP-a pod Merčepovim zapovijedanjem bila stacionirana u Pakračkoj Poljani, te da su u Pakracu društveni dom i svlačionicu nogometnog kluba Jedinstvo pretvorili u zatvor i mučilište. Tamo su opljačkane srpske civile dovodili, premlaćivali, rezali nožem, tjerali ih da pozdravljaju sa “za dom spremni”, mučili elektrošokovima, tjerali da jedini drugima kopaju grobove, i potom ih likvidirali hicima u glavu.
Merčep je 2016. osuđen na pet i pol godina zatvora jer kao de facto zapovjednik postrojbe poznate kao “merčepovci” od listopada do prosinca 1991. nije spriječio zlostavljanje i ubijanja srpskih civila dovedenih iz Zagreba, Kutine, Ribnjaka, Janje Lipe, Bujavice, Međurića, Zbjegovače i Pakračke Poljane. Vrhovni sud mu je u veljači 2017. kaznu povisio na sedam godina, a u ožujku 2020. je odlukom Vrhovnog suda uvjetno pušten iz zatvora nakon tri četvrtine sedmogodišnje kazne. Šest mjeseci kasnije Merčep je preminuo.